Hrvatska poljoprivreda stoljećima hrani domaće stanovništvo, ali trgovinske police otkrivaju drukčiju sliku: ključne namirnice sve češće stižu s drugog kraja svijeta. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku i Eurostata, svake se godine uvezu tisuće tona sušenih mahunarki – graha, leće i slanutka – iako su mnogi potrošači uvjereni da jedu domaće.
• grah uglavnom dolazi iz Kine, a bilježi se i uvoz čak iz Etiopije • slanutak stiže ponajprije iz Kanade • leća se najčešće doprema iz Bugarske
Domaća proizvodnja leće i slanutka gotovo je nevidljiva, dok se određene količine graha ipak uzgajaju u Slavoniji i Podravini. Rezultat je paradoks: nepobrađena hrvatska polja, a police prepune mahunarki koje su putovale tisućama kilometara.
Skrivene deklaracije
Europska uredba o informiranju potrošača dopušta da se na ambalaži navede samo “subjekt u poslovanju s hranom” koji proizvod stavlja na tržište. To trgovcima, osobito velikim lancima, omogućuje da mijenjaju dobavljače bez tiskanja novih etiketa. Potrošači, pak, ostaju bez ključnih podataka – tko je proizveo hranu i odakle potječe sirovina.
Josip Kelemen iz potrošačke platforme „Halo, inspektore” upozorava kako je upravo to srž problema: „Sada vidimo koliko i odakle nam sve dolazi hrana koju konzumiramo… potrošač MORA znati je li taj proizvod i sirovina u skladu s propisima koji govore o sigurnosti i kvaliteti hrane.” Pozdravlja novi pravilnik Ministarstva poljoprivrede koji detaljnije označava voće i povrće, ali traži da se ista praksa proširi na sve prehrambene proizvode.
Potrošačke udruge tvrde da trenutačni sustav pogoduje multinacionalnim trgovačkim lancima, dok kupci plaćaju cijenu netransparentnosti. I dok Bruxelles zasad ne pokazuje volju za promjenom, domaći se potrošači sve glasnije pitaju: ako već jedemo grah iz Kine i slanutak iz Kanade, zar nemamo pravo barem to jasno pročitati na etiketi?