Nagla ostavka francuskog premijera Sébastiena Lecornua nakon manje od mjesec dana na dužnosti još je jednom razotkrila koliko su napeti odnosi između državnih financija i podijeljene politike u Parizu. Predsjednik Emmanuel Macron sada mora birati: po tko zna koji put tražiti novog premijera dovoljno vještog da kroz parlament bez jasne većine progura paket rezova i poreznih povećanja, ili sam odstupiti.
Dok burzovni indeksi nisu dramatično pali, prinosi na francuske državne obveznice odmah su odskočili – jasan signal da investitori zaziru od daljnjeg zaduživanja bez konkretnog plana štednje.
Širi problem skupljeg duga
Francuska nije usamljena. U posljednjim tjednima prinosi rastu u gotovo svim većim gospodarstvima:
- Japan: očekuje se da buduća premijerka Sanae Takaichi poveća potrošnju unatoč državnom dugu od 250 % BDP-a, što je odmah gurnulo dugoročne prinose prema gore.
- Ujedinjeno Kraljevstvo: dok se raspravlja o fiskalnim pravilima laburistice Rachel Reeves, riznica plaća 110 milijardi funti godišnje kamata. Ljubav prema rastrošnosti koštala je Liz Truss funkcije, pa je oprez sada dominantna mantra.
- Sjedinjene Države: desetogodišnje obveznice nakratko su dosegnule 4,6 % kad su investitore zabrinule carine predsjednika Donalda Trumpa. Njegovi masovni porezni rezovi mogu dodati još oko 2 bilijuna dolara duga, a analitičari upozoravaju da je to „nesreća koja čeka da se dogodi”.
Zašto se kamate penju?
Od financijske krize 2008. i pandemije covida-19 države su se zaduživale kako bi izbjegle dublje recesije. Dok su kamate bile blizu nule, to se činilo održivim. No središnje banke nakon pandemije podižu stope kako bi suzbile inflaciju potaknutu ponovnim otvaranjem gospodarstava i ratom u Ukrajini.
OECD navodi da je udio kamata u BDP-u zemalja članica između 2021. i 2024. skočio s najniže na najvišu razinu u posljednjih 20 godina. Samo prošle godine vlade i tvrtke globalno su izdale novih 25 bilijuna dolara duga – gotovo triput više nego 2007.
Istodobno, proračune pritišću sve starije stanovništvo, troškovi zelene tranzicije i, osobito u Europi, nužnost jačanja obrane. Kako sve te države love isti novac istih investitora, nervoza u jednoj lako se prelijeva na druge, što je već viđeno kad su britanski prinosi slijedili rast američkih.
Što dalje?
Francuska će ostati u središtu pažnje dok Macron vaga sljedeći korak, ali stručnjaci upozoravaju da i najmanji pomak u prinosima može preskupo stajati vlade diljem svijeta. Svaki novi trzaj tržišta sve je teže politički preživjeti – a birači, umorni od godina kriza, sve manje vjeruju da je odgovor u rezovima.
