Europa je proteklog tjedna s nelagodom shvatila koliko se njezina sigurnost oslanjala na američki kišobran – i koliko je taj kišobran naglo izgubio stabilnost.
Bivša estonska premijerka Kaja Kallas, danas prva diplomatkinja Europske unije, zatražila je od stručnjaka da joj pobroje koliko je puta Rusija u 20. i 21. stoljeću napala druge države. Dobila je odgovor: 33 invazije u 19 zemalja. Time je željela podsjetiti europske čelnike da imperijalni refleks u Moskvi nije nestao s padom SSSR-a.
‒ „Nagradiš li agresiju, dobit ćeš još rata”, upozorila je Kallas, podsjećajući na sovjetsku okupaciju Baltika.
Sličan alarm podignut je u Berlinu. Njemački ministar obrane Johann Wadephul tvrdi da Kremlj „svakoga mjeseca okuplja gotovo jednu novu diviziju” te da obavještajne službe procjenjuju kako Rusija „najkasnije do 2029. stvara opciju za rat protiv NATO-a”.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron nazvao je Rusiju „stalnom destabilizirajućom silom” i „grabežljivcem koji mora neprestano jesti kako bi opstao”, dok je britanski premijer Keir Starmer u parlamentu poručio: „Bez odvraćanja Putin će pokušati ponovno – i na to moramo biti spremni.”
Nasuprot europskom jedinstvu stoji sve izraženiji američki izolacionizam. Predsjednički izaslanik Steve Witkoff, građevinski mogul s Manhattana, nedavno je izjavio kako ne vjeruje da bi Rusija željela dodatni teritorij nakon što joj se prizna okupacija četiriju ukrajinskih oblasti. „Ideja da će Rusi marširati Europom preuzet je mit”, rekao je, dodajući čak: „Ne smatram Putina lošim momkom.”
Taj je stav gotovo preslikan u Bijeloj kući: predsjednik Donald Trump tvrdi da je ukrajinska pobjeda neostvariva i da Kijev mora „prihvatiti realnost”. Njegov potpredsjednik JD Vance izruguje se tvrdnjama o ruskim ekspanzionističkim ambicijama, a Moskvu uspoređuje s „bilo kojom drugom državom”.
Vrhunac američkog zaokreta bila je pojava neslužbenog 28-točkastog prijedloga za okončanje rata, sastavljenog u tihu dogovoru Washingtona i Moskve. Dokument je europske čelnike šokirao jer Kijevu nalaže odricanje od trećine teritorija, bez jasnih sigurnosnih jamstava, a Rusiji otvara vrata ukidanja sankcija i povratka u međunarodne forume. „To nije mirovni plan; to je kapitulacija Ukrajine i ponižavanje Europe”, ocijenio je jedan bivši francuski državnik.
I dok su Pariz, Berlin i London zajedničkim naporom uspjeli iz prijedloga izbaciti najspornije točke – povratak Rusije u G7, ukidanje svih sankcija, ograničavanje ukrajinske vojske i trajnu zabranu članstva u NATO-u – temeljni problem ostaje: Sjedinjene Države više se ne doživljavaju kao pouzdanog jamca europske sigurnosti.
Podjele unutar američke administracije dodatno kompliciraju situaciju. Državni tajnik Marco Rubio nakon razgovora s Moskvom zaključio je da nema smisla novi Trump-Putin summit dok se Kremlj ne odrekne maksimalističkih zahtjeva. Čim su uvedene prve sankcije naftnim divovima Rosneftu i Lukoilu, Witkoff je u Miamiju nastavio pregovarati s Kremljem, sastavivši verziju mirovnog plana gotovo u cijelosti prema ruskim tezama.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski priznao je naciji da je riječ o „jednom od najtežih trenutaka u našoj povijesti”. Prihvaćanje plana, kazao je, značilo bi „život bez slobode i dostojanstva, bez pravde”.
Europa je, unatoč tradicionalnim rivalstvima, ovaj put ostala neobično čvrsta. U maratonskim susretima koji su se protegnuli od Johannesburga preko Ženeve do Abu Dhabija, 35-člana „koalicija voljnih” svela je dokument na 19 točaka i izbacila sve što bi dugoročno reduciralo europsku sigurnost. Sad inzistira na „vrlo robusnim garancijama” koje bi uključivale i trajno raspoređivanje snaga pojedinih država na ukrajinskom tlu.
Ipak, pomirljive poruke iz Washingtona su rijetke. Vance poručuje da „oružje i sankcije neće donijeti pobjedu, već samo inteligentni ljudi koji žive u realnom svijetu”. U prijevodu: Europa mora sama brinuti o svojem dvorištu.
Neki, poput Kallas, vjeruju da se Rusija može iscrpiti: zamrznuta imovina ruske središnje banke u vrijednosti 210 milijardi eura mogla bi poslužiti kao jamstvo za reparacijski zajam Kijevu. No kronična europska tromost i dalje je najopasniji protivnik.
U međuvremenu rat se nastavlja, Rusija svakodnevno gađa ukrajinske gradove, a transatlantsko povjerenje – desetljećima temelj europske obrane – kruni se brže nego ikad. Stari kontinent mora odlučiti hoće li konačno graditi vlastitu sigurnosnu arhitekturu ili će ponovno čekati da se politički vjetrovi s druge strane Atlantika promijene.
