Europska unija zamišljena je kao projekt mira i suradnje – i u tome je bila iznimno uspješna. Stratezi upozoravaju da se, suočena s ruskom agresijom na Ukrajinu i mogućim slabljenjem američke zaštite, Europa mora brže i odlučnije nositi s pitanjem vlastite obrane. No upravo tu se pokazuje slabost Unijine arhitekture.
EU je nastala kako bi „rat između Francuske i Njemačke postao ne samo neprihvatljiv nego i materijalno nemoguć”. Složeni sustav institucija namjerno raspršuje moć: male članice imaju nesrazmjerno veliki utjecaj, a odluke se često donose konsenzusom. Takav model sjajno funkcionira u trgovinskoj politici gdje vremenski pritisak nije presudan, ali se pokazuje tromim u sigurnosnom sektoru, gdje su brzina i jasnoća ključne.
Za razliku od nacionalnih država, Unija ne raspolaže monopolom na legitimnu upotrebu sile. Nijedna vlada ne želi prepustiti odluku o ratu i miru nadnacionalnom tijelu. Zbog toga se obrambene inicijative EU-a svode na poticanje zajedničke nabave i industrijsku suradnju, ali ne na zapovijedanje vojskom ili brzu intervenciju.
Kako rat u Ukrajini traje, a Rusija testira granice NATO-a, postaje jasno da će Europa morati ojačati vlastite sposobnosti – možda i mimo institucija EU-a. Analitičari ocjenjuju da se „mirovni projekt” ne može jednostavno pretvoriti u „ratni projekt” bez gubitka onoga što ga čini uspješnim. Stoga se sve više raspravlja o alternativnim formatima suradnje, pogotovo radi uključivanja država izvan Unije poput Ujedinjenog Kraljevstva, Norveške ili Švicarske.
Zaključak: EU ostaje ključno mjesto za gospodarsku i političku integraciju, ali kada je riječ o brzom i odlučnom vojnim djelovanju, Europa će morati potražiti ili stvoriti drugačiji okvir.