Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan povukao je najrizičniji potez u svojoj dugoj političkoj karijeri: pokušava pridobiti kurdsku manjinu – oko 15 do 20 posto stanovništva – oslanjajući se na zatvorenog vođu zabranjene Radničke partije Kurdistana (PKK) Abdullaha Öcalana. Cilj je okončati sukob koji je od 1980-ih odnio približno 40 000 života i duboko obilježio tursko društvo.
Erdoğan se na taj korak odlučio nakon teških poraza na lokalnim izborima 2024., uključujući i dotad čvrsta konzervativna uporišta. Dok je njegov glavni suparnik, istanbulski gradonačelnik Ekrem İmamoğlu, završio iza rešetaka, policija je pokrenula opsežnu akciju protiv oporbenih gradonačelnika, a bivši saveznici napustili su predsjednikovu stranku AKP. Ostaje mu pronaći novu bazu potpore – Kurde.
Prvi konkretni koraci
Prvi kamion oružja PKK-a trebao bi, prema planu Ankare, u petak biti predan u iračkom Kurdistanu, u pokrajini Sulaimanyah. Time bi započelo postupno razoružavanje organizacije koju Turska, SAD i EU smatraju terorističkom.
Uoči tog datuma Erdoğan je u parlamentu nastojao umiriti tursku javnost: „Nowhere in the efforts for a terror-free Turkey is there, nor can there be, a step that will tarnish the memory of our martyrs or injure their spirits.”
Öcalanova povijesna video-poruka
Öcalan se prvi put od 1999. pojavio na video-zapisu i poručio da je ciljevima oružane borbe istekao rok: „Existence has been recognized and therefore the primary objective has been achieved … This is a voluntary transition from the phase of armed struggle to the phase of democratic politics and law.” Nakon te poruke, Kongres PKK-a 12. svibnja proglasio je kraj oružane borbe i „ispunjenje povijesne misije”.
Neočekivani saveznici
Iznenađujuću podršku pružio je ultranacionalist Devlet Bahçeli, dugogodišnji Öcalanov zakleti neprijatelj, koji je lani sugerirao da bi zatvorenik mogao govoriti u parlamentu „ako raspusti PKK”. Bahçelijev zaokret otvorio je prostor Erdoğanovu planu, ali i izazvao podjele u vladajućoj koaliciji.
Duboko nepovjerenje
Kurdskim aktivistima sporazum je previše ograničen. Spisateljica Nurcan Baysal ocjenjuje da ga Ankara svodi na „puko razoružavanje PKK-a”, bez rješavanja kulturnih i jezičnih prava: „This is not peace!” Skeptična je i sekularna komentatorica İpek Özbey, upozoravajući da je „nemoguće govoriti o demokraciji dok su izabrani dužnosnici u zatvoru”.
Ključni aduti i prepreke
• Erdoğan iza sebe ima tri predsjednička mandata; za četvrti bi trebao mijenjati ustav. Za to nema dovoljno ruku, pa računa na potporu kurdskih zastupnika.
• AKP-ov dužnosnik Harun Armağan ističe da samo Erdoğan može privesti PKK razoružanju: „Whether the PKK will truly disarm and dismantle itself is something we will all see together … Recep Tayyip Erdoğan is the only leader in Türkiye who could initiate such a process.”
• Kritičari pak tvrde da predsjednik vodi „dvostruku igru” – guši sekularnu oporbu, a Kurde mami obećanjima – kako bi trajno ostao na vlasti.
Hoće li Kurdi povjerovati?
Ključno je, smatra Baysal, što će reći sami Kurdi: „The real issue here is not whether he wants it, but whether the Kurds want it.” Bez njihove podrške, Erdoğanov najambiciozniji projekt mogao bi ostati bez potrebne mase.
Dok se čeka prvi kamion predanog oružja, Turska stoji pred povijesnom raskrsnicom: hoće li se četverodesetljetni krvavi sukob ugasiti ili će još jednom izbiti nepovjerenje – i može li riskantna predsjednikova kocka istodobno spasiti njegovu karijeru i donijeti trajni mir?