Dvadeset godina nakon prve transplantacije lica, postupak koji je nekoć obećavao „novo rođenje” našao se na sudbonosnoj raskrsnici.
Prva pacijentica, Francuskinja Isabelle Dinoire, 2005. je primila tuđi nos, usne i bradu nakon što joj je pas unakazio lice. Operacija – 50 ljudi u sali i 15 sati rada – otvorila je eru presadaka složenih tkivnih cjelina. No Isabellein se „povratak u život” pretvorio u dugogodišnju agoniju: depresija, dvije vrste raka, sve češća odbacivanja presatka i, na koncu, smrt 2016. Kad je lice počelo odumirati, kirurzi su ga morali ukloniti i zamijeniti kožnim režnjem s bedra. Obitelj tvrdi da nikad nije dobila pravu priliku za otrežnjujuće savjetovanje niti zaštitu od medijskog cirkusa.
Amerikanac Dallas Wiens postao je 2011. prvi s potpuno presadenim licem u SAD-u. Zahvaljujući protueksperimentalnom proračunu Ministarstva obrane, njegova je operacija predstavljena kao proboj koji će pomoći ranjenim vojnicima. Ali visoke doze imunosupresiva razorile su mu bubrege; život je završio 2024. u četrdesetoj godini, u siromaštvu i bez osiguranja koje bi platilo skupe lijekove ili prijevoz u bolnicu. „Jedno je kad ti netko objasni rizike, a drugo kad ih proživiš”, govorio je dok su mu bubrezi otkazivali.
Robert Chelsea, prvi Afroamerikanac s novim licem, i dalje sanjao je samo jedno – poljubiti kćer u obraz. Danas to može, ali njegova kći kaže da ga prepoznaje tek kad progovori. Robert zbog čestih infekcija i odbacivanja presatka ne može raditi, automobil mu je zaplijenjen, a za skrbnike skuplja po internetu donacije.
Brojke su neumoljive: oko 50 presađenih lica, a najmanje deset pacijenata više nije živo – smrtnost oko 20 %. Nedavna američka studija hvali 10-godišnje preživljenje presatka od 74 %, ali ne mjeri psihičku stabilnost, financijski slom ni raspad obiteljskih odnosa. „Svi ovdje dobivaju plaću, osim nas. Tko će nahraniti našu djecu dok mi pišemo povijest?”, pitao je Chelsea na video-sastanku stručnjaka.
Za razliku od invazivnih zahvata koji su se s vremenom ili standardizirali (IVF) ili nestali u sramoti (lobotomija, vaginalne mrežice), transplantacija lica tek treba pokazati kamo će krenuti. Budžeti kopne, a interes klinika pada jer su ishodi neujednačeni, podaci rascjepkani, a dugoročna skrb – skupa i mahom neosigurana.
Kirurzi priznaju da sustav pacijentima ne nudi dovoljno, no i dalje se natječu za prvo mjesto u statistici „povijesnih” pothvata. Istodobno, obitelji pionira poput Isabelle Dinoire upozoravaju da se negativni rezultati guraju pod tepih. „Tijekom života bojala se liječničkog pritiska i ostala je glumiti da je sve u redu”, kaže bliska rođakinja. „Tek je prije smrti sakupila papire da jednog dana iznesemo istinu.”
Dvadeset godina nakon spektakla s naslovnica, pitanje više nije mogu li kirurzi spojiti krvne žile i živce. Pitanje je tko će, kad kamere odu, platiti lijekove, psihologa i račun za taksi – i kolika je cijena „novog lica” ako ga obitelj, zdravlje i dostojanstvo više ne prate.