Dvije desetljeća nakon što je prva generacija hrvatskih studenata krenula na studij prilagođen Bolonjskoj deklaraciji, profesor Ivan Pavić upozorava na rezultate koji, kaže, ne prate visoka očekivanja s početka reforme.
Bolonjska deklaracija donesena je 1999. godine u 29 europskih država s ciljem stvaranja zajedničkog europskog prostora visokog obrazovanja. Hrvatska ju je potpisala 2001., a 2003. je usvojila Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju utemeljen na njezinim načelima. Novi sustav studija službeno je krenuo akademske godine 2005./2006.
Glavna obećanja reforme bila su:
• lakša mobilnost studenata i nastavnika; • brži ulazak diplomanata na tržište rada; • međusobno prepoznatljive kvalifikacije u cijeloj Europi.
Međutim, prof. Pavić podsjeća da je u razdoblju prije „Bolonje” čak trećina studenata završavala studij u predviđenom roku. Danas, ističe on, rezultati pokazuju drukčiju sliku, zbog čega se sve češće postavlja pitanje je li reforma doista ispunila svoja obećanja – osobito kada je riječ o skraćivanju vremena do prve diplome i boljoj zapošljivosti mladih.
Iako je uvođenje rada u ECTS bodovima otvorilo programe mobilnosti poput Erasmusa, a hrvatskim studentima i nastavnicima olakšalo razmjenu iskustava sa sveučilištima diljem Europe, pritisak na brže završavanje ostaje jedan od glavnih izazova sustava.
Dvadesetogodišnjica „Bolonje” stoga služi kao prilika za novu raspravu: kako vratiti fokus na studente i stvarne ishode, te kako prilagoditi reformu da opravda ambicije zbog kojih je prije dvadeset godina uvedena u hrvatsko visoko obrazovanje.