Kada je 10. listopada 1925. u Osijeku osnovana nova podružnica Hrvatskog planinarskog društva, vijest je stidljivo prenio zagrebački „Obzor”: „Nova podružnica Hrvatskog planinarskog društva osnovana je 10. listopada u Osijeku…”. Iza kratke novinske crtice krila se priča o dr. Kamilu Firingeru, pravniku i arhivistu koji je, nadahnut ratnim susretom sa slovenskim časnikom-planinarom, odlučio prenijeti ljubav prema vrhovima u ravničarsku Slavoniju.
Firinger je okupio skupinu istomišljenika – tajnika Dragutina Malivuka, blagajnika Stjepana Zwingla te odbornike Nadu Bosutić i Slavka Diklića – i postao prvi predsjednik podružnice. Iako je u Osijeku djelovalo ranije Planinsko društvo Bršljan (1895.-1898.), novo se društvo moralo odlučiti za drukčiji identitet. Rasprava je zabilježena u zapisniku sa sjednice 11. prosinca 1925.: „Tajnik Malivuk saopćuje da je potpredsjednik središnjice društva Pasarić savjetovao da naša podružnica primi ime ‘Jankovac’… Predsjednik dr. Firinger predlaže… ‘Papuk’, koji se prijedlog ne prihvaća, već se usvaja prijedlog Nade Bosutić…”. Tako je osječka podružnica ponijela ime Jankovac, a Bosutić je sama vodila i potpisala zapisnik.
Već godinu poslije, društvo je organiziralo prvi organizirani izlet upravo na Jankovac. Tamo je član Rudolf Kiraly prepoznao potencijal kotline i zamislio planinarski dom koji će služiti kao polazište za pohode prema Papuku i Krndiji. Nekoliko godina kasnije, zahvaljujući ponajprije Kiralyjevoj upornosti, dom je izgrađen i postao simbol slavonskog planinarstva, a nitko više nije dovodio u pitanje izbor imena.
Dr. Firinger, rođen 1893. u Daruvaru, odrastao je i školovao se u Osijeku, a tijekom Prvog svjetskog rata boravio je i na talijanskom bojištu gdje se zarazio planinarskim entuzijazmom. Povjesničari su ga kasnije prozvali „ocem slavonskog planinarstva”, a u osječkim krugovima slovi kao legenda koja je ravnici podarila ljubav prema visoravnima. Povezanost s prvim slavonskim društvom ipak nije zaboravljena: 1993. imenu Jankovac dodano je i Bršljan, čime su se spojile dvije povijesne niti osječkog planinarenja.
Gotovo stotinu godina poslije, svaka markacija na stazama Papuka podsjeća na Firingerovu bilježnicu i Malivukov zapisnik. Bez njih, Jankovac možda ne bi postao mjesto koje danas okuplja planinare iz cijele Hrvatske – i sve one koji u tišini šume traže isti onaj zanos koji je davne 1925. povezao osječke entuzijaste.