Javni linijski prijevoz u Dalmatinskoj zagori pretvorio se u kroničan problem koji najviše pogađa starije stanovnike rubnih i brdskih sela. Dok promatraju kako se rijetke preostale linije gase, još se živo sjećaju vremena kada su, prije rata, prema Splitu kretala po dva, tri ili čak četiri autobusa na dan – a na relaciji Sinj–Split vozilo se svakih pola sata.
Posebno su upečatljiva sjećanja na prometne špice, kada bi s kolodvora u Sinju istodobno polazilo i desetak autobusa prema obali. Danas, međutim, mnogi mještani nemaju nikakvu redovitu vezu s gradom. Nestanak linija poklopio se s propadanjem ključne prijevozničke tvrtke, pa su žitelji ostali prepušteni privatnim aranžmanima ili skupljim taksijima.
„Ovo je cesta tuge”, komentiraju stanovnici, svjesni da bez pouzdanog prijevoza gube pristup bolnicama, ljekarnama, tržnicama i drugim osnovnim uslugama. Nezadovoljstvo raste i zbog osjećaja da se središta odlučivanja malo brinu za brdsko-ruralni pojas koji gravitira Splitu.
Za mnoge starije osobe, koje više ne voze ili nemaju automobile, ukidanje linija znači prisilnu izolaciju. Građani stoga apeliraju na nadležne da hitno osmisle održiv model javnog prijevoza kako Dalmatinska zagora ne bi postala slijepo crijevo županije.