Što bi se dogodilo kad bi Zemlja rotirala dvostruko brže pa dan trajao samo 12 sati? Osim što bismo morali redizajnirati satove i zaboraviti na večernje „osam sati”, ubrzanje rotacije otvorilo bi niz intrigantnih posljedica – od promjene tjelesne težine do potencijalnog ostvarenja svemirskog dizala.
Prvi učinak osjetio bi se na vagi. Na sjevernom polu osoba miruje na osi rotacije, dok se na ekvatoru kreće najvećom brzinom. Veća brzina znači jaču centripetalnu akceleraciju koja djelomično „ukida” gravitaciju pa je sila koja nas pritišće o tlo manja. Danas vaga na ekvatoru pokazuje oko 0,3 % nižu vrijednost nego na polu; s 12-satnim danom ta razlika bi porasla na 1,4 %. Teoretski bismo skakali malo više i hodali lakšim korakom.
No prava znanstveno-fantastična dobit dolazi tek iznad oblaka. Trenutačno se geostacionarna orbita – visina na kojoj sateliti obilaze Zemlju istom brzinom kojom se ona okreće – nalazi oko 36 000 kilometara iznad ekvatora. Zamislivi svemirski lift morao bi imati kabel te duljine, a niti najčvršći čelik ne bi izdržao toliku napetost; jedina nada su još nekomercijalne karbonske nanocijevi.
Kad bi Zemlja rotirala dvostruko brže, geostacionarna visina pala bi na približno 20 000 kilometara, čak 45 % manje kabla. Brže okretanje značilo bi i jaču centrifugalnu silu koja bi olakšala održavanje strukture. Pomaknemo li fantaziju do kraja i zamislimo planet koji se vrti toliko brzo da Međunarodna svemirska postaja (ISS) na samo 400 kilometara visine postane „mirna” točka na nebu, lift bi bio tehnički izvediv – ali dnevni ciklus od 92 minute pretvorio bi život na površini u noćnu moru.
Sve dok ne pronađemo revolucionarni materijal ili drugi način lansiranja, čini se da ćemo ipak zadržati 24-satni dan – i sanjati o budućem dizalu koje će, umjesto rakete, u svemir voziti kabinu s putnicima.
