Grčki suci i tužitelji optužuju konzervativnu vladu premijera Kirjakosa Micotakisa da ponovno nameće potpunu političku kontrolu nad vrhom pravosuđa. Vlada je, naime, ignorirala rezultate tajnog glasovanja u kojem suci predlažu kandidate za osam potpredsjedničkih mjesta Vrhovnog suda, izostavivši sve koje je struka poduprla.
Potez dolazi samo nekoliko tjedana nakon što je Europska komisija u najnovijem Izvješću o vladavini prava za 2025. pozdravila grčki zakon iz 2024. kojim je sucima dopušteno dati – ali ne i nametnuti – mišljenje o imenovanjima na najviše funkcije. Unatoč preporukama Komisije i kronično niskom povjerenju javnosti u neovisnost pravosuđa, Atena je sada pokazala da je sudska "riječ" i dalje neobvezujuća.
Glasnogovornik Komisije poručio je samo: „We do not comment on individual cases“, dodavši da će Bruxelles nastaviti pratiti razvoj situacije. Time je, barem zasad, izostala javna reakcija unatoč ranijem upozorenju na politički utjecaj u grčkom pravosuđu.
Grčka udruga sudaca i tužitelja ocijenila je da nova praksa "nema svrhu" ako se mišljenje sudaca olako odbacuje, dok ministar pravosuđa Giorgos Floridis uzvraća kako Grčka „neće postati država sudaca” te upozorava da bi potpuna autonomija pravosuđa vodila sustavu „koji nema veze s demokracijom”. Naglasio je i da „nigdje u svijetu suci sami ne biraju svoje čelnike”.
Različiti europski modeli Dok Atena zadržava punu izvršnu kontrolu nad izborom vrhovnih sudaca, većina država članica EU raspodjeljuje ovlasti između više institucija:
• Italija: predsjednik republike imenuje pet od 15 sudaca Ustavnog suda, pet bira parlament, a pet dolazi iz vrhovnih sudova. • Francuska: predsjednik imenuje najviše suce na prijedlog Visokog sudskog vijeća koje čine suci, pravni stručnjaci i politički predstavnici. • Njemačka: suce Saveznog ustavnog suda biraju oba doma parlamenta dvotrećinskom većinom, što zahtijeva široki politički konsenzus.
Za razliku od tih modela, grčki spor pokazuje koliko se odluke o ključnim sudskim funkcijama i dalje donose iza zatvorenih vrata vlade – uz rastuću nelagodu samih sudaca i, zasad, šutnju Bruxellesa.