U retfalačkoj katnici obitelji Žilić Vincetić božićni se duh ne svodi na diskretne lampice i skandinavski minimalizam. Erika Žilić Vincetić, komunikacijska stručnjakinja koja je djetinjstvo provela u ratnom Travniku, danas namjerno bira – maksimalizam. Smjele boje, razigrani uzorci i eklektične kombinacije preplavljuju svaki kutak koji dijeli s informatičarom Blažom Vincetićem, devetogodišnjim sinom Lenardom te dvjema psićima, čivavom Čekoslavom i maltezericom Elzom.
„Ovi prosinački dani su čarobni; svjesno odlažemo brige sve do 2. siječnja”, kaže Erika dok se iz kuhinje šire mirisi klinčića i cimeta. U obitelj koja je iz ratnog vihora ponijela tek uspomene pohranjene „u vlastitoj memoriji”, blagdani su mnogo više od dekoracije. Erika želi da Lenard zauvijek pamti osjećaj zagrljenosti: rezervoar dobrote i topline za teže dane.
Svoju je potrebu za stvaranjem poveznice s djetinjstvom sažela rečenicom: „Advent mi služi za akumuliranje dobrote, ljepote, ljubavi i sjećanja.” Citat podsjeća na riječi književnice Đurđice Ćilić: „Svako dijete treba znati da su njegovi roditelji jednom bili djeca… unutra su još jedne oči, oči djeteta koje je nekada postojalo.”
Erika to dijete u sebi rado pušta van kad izrađuje ukrase, boja staklene kuglice ili razmješta stare igračke pretvorene u viseće ornamente. U njezinu domu „više je više” nije pomodni hir nego recept za obiteljsko zajedništvo. Dok lampice svjetlucaju, Lenard uči da se toplina ne mjeri brojem poklona nego trenucima u kojima su obiteljski osmijesi veći od svake brige.