Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca u koprodukciji s Emilia Romagna Teatro Fondazione ERT premijerno je izvela „Kule od bijesa”, scensku adaptaciju romana „Castelli di rabbia” Alessandra Baricca iz 1991. godine. Režiju i dramatizaciju potpisuje Valter Malosti, koji je na daskama pokušao uhvatiti bariccovski mozaik imaginar-nog gradića Quinnipaka i snove njegovih stanovnika o tehnološkom napretku.
Premijera je potvrdila sumnje koliko je fragmentarni, postmodernistički tekst zahvalan za kazalište. Umjesto dinamike, pozornicu su ispunili dugi monolozi i pripovjedni blokovi; likovi su zbivanja prepričavali u prvom i trećem licu, a živih dijaloga, međusobnih odnosa i psihološke razrade gotovo da i nije bilo. Glumačka ekipa – predvođena Beatrice Vecchione kao Ženom koja piše odnosno gospođom Jun Rail – korektno je svladala zahtjevne količine teksta, ali im koncept rijetko dopušta da stvore likove „od krvi i mesa”.
Malosti je stvorio gotovo snovitu, slikarsku kompoziciju. Oblikovatelj svjetla Umberto Camponeschi uronio je scenu u prigušene chiaroscuro kontraste: lica i tijela izranjaju iz tame poput statičnih slika, podsjećajući na Leonardov sfumato. Scenografkinja Ljerka Hribar ostavila je prostor gotovo ogoljen – pokojim starinskim ležajem, kadom ili stolom – da bi se na kraju pretvorio u kabinu transatlantika „Atlas”, kamo Bariccov roman seli radnju u veljači 1922. godine. Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović diferencirala je slojeve društva povijesnim krojevima 19. stoljeća: tamnocrvena i jarko žuta haljina Jun Rail, crnina samozvane udovice Abegg te crno-bijele odore sluškinja.
Budući da Baricco u romanu često piše poput glazbene partiture, publika je očekivala snažniji zvučni potpis. Skladatelj Bruno De Franceschi uglavnom je ponudio atmosferične šumove željeznice, grmljavinu i kišu, uz poneku zborsku pasažu i ariju gospođe Abegg praćenu električnom gitarom koju uživo izvodi Andrea Cauduro.
Predstava otvara i motiv ljubavi prema knjigama te moć mašte jače od života – „Ne znam zašto bježim, ali shvatit ću to”, citat je koji odzvanja tijekom dva sata izvedbe. No scenski rezultat, premda vizualno impresivan, ostavlja dojam da je promašio onu jedinstvenu notu koja publiku veže uz likove. Nisu rijetki komentari da bi riječko kazalište više profitiralo kada bi se okušalo u Bariccovu dijaloški zahvalnijem „Novecentu”.