Na obali Cresa, u zaselku gdje je svako dvorište okrenuto moru, živi Stefano Koljevina – ribar sa 94 godine staža i sjećanjem koje nije izblijedjelo ni nakon gotovo šest desetljeća.
Jugoslavenski teretnjak „Trebinje” završio je u plamenu 25. rujna 1967. usred Indijskog oceana, tristotinjak milja od južnoafričke luke Durban. Na brodu je bilo 40 članova posade. Svi su tada spašeni, ali danas je živ još samo jedan – barba Stefano.
„Pet, šest dana bili smo u ciklonu, valovi 15 metara. Samo čujem: ‘meštre, brod gori!’ Vatra je bila strašna, kao pakao… nije bilo druge nego napuštanje broda”, prisjetio se. Kapetanova zapovijed bila je jasna: ili svi u čamce za spašavanje – ili nitko. U jedan od njih ukrcalo se čak 26 ljudi, kršeći propis, ali spasivši posadu.
Tiha noć na oceanu protekla je u molitvi. U svitanje ih je spazio nizozemski brod, no radost spašavanja zasjenila je nova tragedija – časnik je skočio za kolegom koji je pao u more i obojica se više nisu pojavila na površini.
Bez obzira na iskušenje, Cresanin se moru vratio. Godinama je plovio europskim rutama sve dok ga supruga nije privukla doma pismom na talijanskom: „Vienna casa, dođi doma, našla sam ti posao.” U creskoj tvornici sardina počeo je kao meštar, a završio kao poslovođa.
More, međutim, nikada nije uistinu napustio. I danas ustaje prije zore, provjerava vjetar pa odlučuje isploviti ili ostati uz kraj. „Možemo mi vani, ali lovit ne možemo. Bar da uhvatimo pušću, za dvije lignje, ali ne može”, kaže uz vedar osmijeh.
Na Cresu ga zbog ustrajnosti i vedrine zovu najstarijim ribarom otoka. Barba Stefano, posljednji svjedok havarije „Trebinja”, i dalje vezuje barku kao da će sutra opet zaploviti – jer za njega je more još uvijek i posao i sudbina.