Kad se na ekranu pojavi Nate – visoki, bradati tridesetpetogodišnjak u plavom kombinezonu s, kako mu tvorci vole naglasiti, „velikom stražnjicom” – većina igrača prvo osjeti iritaciju. Nakon nekoliko sati saplitanja i uzdaha, isti se publikum nađe kako navija za tog „čovjeka-bebu” koji beznadno hrli uz planinske litice.
„Ne znam zašto je u kombinezonu i ima veliku stražnjicu”, smije se Gabe Cuzzillo, suautor igre „Baby Steps” i glas samog Natea. Na to dodaje kolega Bennett Foddy: „Mislio sam da će biti slatko.” Ta improvizirana razmjena dobro otkriva filozofiju igre: spoj nježne sprdnje i iskrene empatije.
Igra je nastajala gotovo osam godina tijekom kojih je kroz devet ili deset prototipova kržljavi blok-čovječuljak postupno prerastao u Natea. Ključni moto bio je – kako priznaje Foddy, poznat po hitu „Getting Over It” – stvoriti iskustvo „svjesno besmislene patnje”. Kontrolirati Nateove nezgrapne noge, odbijati pomoć, padati i ponovno se dizati; sve to testira strpljenje igrača jednako koliko i glavnoga lika.
Nate, tvrde autori, nije izmišljotina nego karikatura dijela njih samih. „On je manifestacija moje ličnosti. I ja imam onog tipa koji odbija kartu čim mu je ponude”, kaže Cuzzillo. Foddy ga dopunjuje: „U igrama odmah gasimo asistencije i podižemo težinu. To je ista logika.”
Maskulinitet bez krivnje drugih Jedna od zanimljivosti jest da se igra gotovo uopće ne bavi ženama; Nateovi kompleksi ogledaju se u njemu samom i u drugim muškim likovima. „Muškarci mogu imati problema s maskulinitetom i sami sa sobom”, primjećuje Foddy. Nateov pretjerani ponos, bježanje od pomoći i infantilni ispad kada konačno zagrize teško osvojeni plod govore više od bilo kakvog moraliziranja.
A upravo ti plodovi – sjajni komadići voća razasuti po nemogućim kutovima stijena – postali su zaštitni znak igre. „Htjeli smo nagradu koja ne ide igraču nego Nateu”, objašnjava Cuzzillo. Kada se konačno dokopate, kamera se približi, Nate ekstatično zaviče ime voća i krene dalje – igrač ostaje bez stat-bonusa, ali bogatiji za prijekorni osmijeh.
Od poruge do privrženosti Autori priznaju da mnogi testeri na početku mrze Natea, da bi ga kasnije poistovjetili sa sobom ili s nekim poznatim. „Zajedničko je svima da se – na ovaj ili onaj način – predomisle”, kaže Foddy. Upravo tu strmu krivulju odbojnosti i naklonosti smatraju središnjom niti igre.
Konačni uspon završava scenom u kojoj Nate, promrzao i iscrpljen, prvi put priznaje da mu treba pomoć i pokuca na vrata kolibe neobičnog pratitelja-magarca. Iako se može nastaviti „beskorisna” šetnja tražeći skriveni epilog, za mnoge je to trenutak istinskog završetka – kada lik koji mrzi kartu i savjet ipak prizna da ne može sam.
Gledajući unatrag, Cuzzillo priznaje da se nakon svog prethodnog naslova „Ape Out” dvoumio je li vrijedilo truda. „Nisam znao želim li uopće doći na vrh te planine. Sad, nakon ‘Baby Steps’, shvaćam da jesam.” Nate je, kaže, i podsmijeh i iskrenost u isto vrijeme: „Nije ili-ili; on je oboje.”