U najjužnijem kutku Čilea, ondje gdje se prostrane stepe Magallanesa stapaju s fjordovima Patagonije, niknu planovi za jedan od najvećih energetskih zahvata današnjice. Više od pedeset projekata proizvodnje zelenog vodika—predvođenih europskim i britanskim ulagačima—najavilo je tisuće vjetroelektrana, solarnih parkova, postrojenja za desalinizaciju i cjevovoda kroz zasad gotovo netaknut krajolik.
Čileanska vlada cilja da samo regija Magallanes i Antarktika do 2040. pokriva 13 % svjetske potražnje za zelenim vodikom. Da bi to postigla, industrijska bi infrastruktura zauzela približno 20 000 četvornih kilometara, površinu gotovo veličine Istre i Dalmacije zajedno.
Dok državni dužnosnici hvale „novo doba čiste energije”, na terenu raste zabrinutost. Biolozi upozoravaju da su travnjaci i obalne lagune dom gvanaka, kondora i kolonija pingvina koje bi mogle trpjeti zbog buka, rezanja migracijskih koridora i promjene vodnoga režima. Ribarima je, pak, upitan opstanak jer će desalinizacijske tvornice u more ispuštati jako zasoljenu otpadnu vodu.
„Hoće li nam se promijeniti klima? Hoće li životinje izdržati?” pita se uzgajivač ovaca Alfonso Campos, čije će se imanje u San Gregoriu naći između tri goleme spremnike amonijaka, postrojenja za vodik i stotina turbina. Slične bojazni iznose i domorodačke zajednice koje tvrde da nisu uključene u odluke o projektima.
Podupiratelji investicija ističu otvaranje radnih mjesta i goleme izvozne prihode. Kritičari uzvraćaju da „zelena” oznaka ne opravdava pretvaranje jednog od posljednjih divljih pejzaža planeta u industrijsku zonu.
Nadolazeće studije utjecaja na okoliš i javne rasprave pokazat će može li Čile uskladiti ambicije globalne energetske tranzicije s očuvanjem Patagonije koja, barem zasad, još zadržava svoju iskonsku tišinu.