Većina nas misli da je osam sati neprekinutog sna zlatni standard, no povijesni zapisi govore drugačije.
Prema istraživanjima povjesničara Rogera Ekircha, profesora na Državnom sveučilištu u Virginiji, ljudi su kroz srednji vijek i rani novi vijek tipično spavali u dva odvojena bloka – prvo takozvani „prvi san”, zatim razdoblje jednosatne budnosti, pa „drugi san”. Tijekom tog noćnog intermeca molilo se, razgovaralo, čitalo ili obavljalo sitne kućanske poslove, a mnogi su ga smatrali idealnim vremenom za razmišljanje jer je um bio svjež nakon prvog drijemeža.
Promjena stiže s 17. i 18. stoljećem, a kulminira industrijskom revolucijom. Umjetna rasvjeta produljila je večernje aktivnosti, a tvornički radni ritam nametnuo potrebu za duljim, neprekinutim odmorom. Do početka 20. stoljeća zapadna društva gotovo su posve prešla na jednofazni san.
Ipak, tragovi starog obrasca ostali su u našem cirkadijalnom ritmu: mnogi se i danas spontano bude nakon tri-četiri sata sna. Laboratorijski pokusi bez umjetne rasvjete pokazuju da se sudionici često prirodno vrate na bifazični raspored. Znanstvenici stoga ističu da kratko noćno buđenje nije nužno znak poremećaja; ako osoba potom lako zaspi i ujutro se osjeća odmorno, riječ je o sasvim normalnoj, možda čak evolucijski „programiranoj” navici.