Berlinale, jedan od triju najvećih svjetskih filmskih festivala, ove je godine ponovno potvrdio da crveni tepih može postati poprište ideološkog prijepora.
Sve je započelo na konferenciji za novinare kada je predsjednik žirija Wim Wenders izjavio kako „filmovi mogu mijenjati svijet, ali ne na politički način” te poručio da bi se autori „trebali držati podalje od politike”. Rečenica, izgovorena u trenutku kada su novinari pitali o ratu u Gazi, odjeknula je dvoranom i izvan nje.
Na Wendersove riječi munjevito je reagirala indijska spisateljica i aktivistica Arundhati Roy, odlučivši povući se s Berlinalea. Njegovu je poziciju nazvala „zapanjujućom” i moralno neprihvatljivom, zauzevši stav da umjetnost ne smije šutjeti dok se, kako je rekla, odvija genocid.
Wenders pak smatra da je zadaća filma upravo suprotna: stvoriti prostor refleksije, imaginacije i ljudskosti koji daleko nadilazi dnevnu politiku. „Mi smo protuteža politici”, dodao je, upozorivši da bi izravna politizacija mogla oslabiti specifičnu snagu filmskog jezika.
Direktorica festivala Tricia Tuttle pokušala je smiriti tenzije podsjetivši kako se često previđa cjelina nečijeg mišljenja kad se složene izjave svode na nekoliko rečenica za mikrofone. Ipak, paradoks ostaje: Berlinale je povijesno slavio angažiranu kinematografiju, a sada brani pravo autora na apolitičnost.
Kritičari u Berlinu podsjećaju da festivalsku dinamiku oblikuju i vrlo konkretne okolnosti: njemačka povijesna odgovornost, državno financiranje manifestacije te osjetljivost svake riječi o Bliskom istoku. U takvom okruženju čak i šutnja postaje politička gesta.
Sukob između Roy i Wendersa zato ne nudi jednostavnu podjelu na „ispravno” i „pogrešno”. Njemački redatelj upozorava na rizik instrumentalizacije umjetnosti, dok indijska autorica podsjeća na opasnost moralne šutnje. Jedan brani autonomiju estetskog prostora, druga inzistira na etičkoj obvezi da se imenuje nepravda.
Dok su polemike punile naslovnice, festival je poslao simboličnu poruku: počasnu nagradu Berlinale Kamera primio je etiopski veteran Haile Gerima, redatelj čiji je opus duboko uronjen u teme kolonijalizma, otpora i dekolonizacije. Tim je potezom Berlinale podsjetio da i dalje nagrađuje film koji spaja estetsku snagu i politički naboj – što god o toj vezi mislili njegovi najistaknutiji gosti.
Berlinale se tako ponovno potvrdio kao arena u kojoj se isprepliću autonomija i angažman, a svaka izgovorena – ili prešućena – riječ odzvanja daleko izvan kinodvorana.