Novo istraživanje otkriva da otprilike 10 % ljudi koji koriste lijekove iz skupine GLP-1 agonista – među kojima je najpoznatiji Ozempic – ne postižu očekivane rezultate u regulaciji tjelesne težine ili razine šećera u krvi.
Znanstvenici su otkrili da se razlike u učinkovitosti ne kriju nužno u samim lijekovima, nego u načinu na koji mozak pojedinaca obrađuje signale sitosti. GLP-1 agonisti imitiraju hormon koji inače poručuje tijelu da je dovoljno hrane uneseno. Međutim, kod oko desetine korisnika neuronski putevi zaduženi za prijenos tog signala ne reagiraju dovoljno snažno ili ga nepravilno prenose. Posljedica je slabija regulacija apetita, odnosno manji učinak terapije.
Ovi nalazi otvaraju prostor za personaliziraniji pristup liječenju. Umjesto univerzalne primjene, buduće terapije mogle bi se temeljiti na neurobiološkom profilu pacijenta – primjerice kroz kombiniranje različitih lijekova ili razvoj novih sredstava koja ciljano djeluju na specifične moždane centre kontrole apetita.