Medicinska sestra Radmila Glavan imala je tek 19 godina kada je 1989. napustila prvo radno mjesto u Crikvenici i vratila se kući jer je „osjetila da se nešto sprema”. Već 1991. dragovoljno organizira sanitet u zadarskom zaleđu i s nekoliko kolegica u improviziranom podrumu u Briševu uči kako podvezati arteriju, tamponirati ranu i što brže prebaciti ranjenike do bolnice.
„Nebo je bilo crveno do Gospića”, prisjeća se dana kada su s položaja u Smokoviću počele padati prve granate. Bez struje i vode, okruženi JNA tenkovima, ona i nekolicina liječnika danima su sanirali teške ozljede dok su se civili skrivali u šumama. Nakon proboja neprijateljskih snaga 29. rujna 1991. selo se povlači, ali sanitet ostaje na liniji:
„Kome da se predajem? Ja nikome ništa ne oduzimam… Ovo je moje. Moja domovina, moj dom… Nema predaje.”
U trenutku kada su tenkovi pogodili zvonik mjesne crkve, spas je stigao u obliku hrvatskog vojnika koji ih je izveo do kamiona s protuzrakoplovnim topom. Dok su ulazili, neprijateljska granata probila je crkveni zid – oltar s kipom Gospe od Ružarija ostao je netaknut.
Pakleni ritam nastavio se u zadarskoj bolnici pod neprekidnom paljbom. Bez struje i u tami podruma tražila je poznata imena među mrtvima i ranjenima, strahujući za vlastitu obitelj. Tek je preko slučajnog susreta njezin otac doznao da je živa.
Glavan ističe kako ratno iskustvo često ostaje neshvaćeno mlađim generacijama, ali vjeruje u edukaciju kroz svjedočenja: „Ako ne pričamo istinu, laž postaje istina.” Danas vodi Dnevnu bolnicu kardiologije u Općoj bolnici Zadar, nositeljica je nagrade Bijelo srce i uvijek spremna pomoći suborcima. „Sve što treba za ovu državu, ja ću učiniti… Mi danas imamo svoju zemlju”, zaključuje.