Zdeněk Liška (1922.–1983.) bio je jedinstvena pojava čehoslovačke kinematografije: rudarski sin iz srednje Bohemije koji je, uz pomoć vlastitog inženjerskog duha i tehničara iz Barrandova, pretvarao studije u elektroakustične laboratorije. Zvuk svemirskog broda, zbor pod vodom ili glazba pisana za – pisaće strojeve, sve je to za Lišku bilo samo „pisanje glazbe pod slikama”, kako je volio reći.
Od kasnih pedesetih do kraja sedamdesetih potpisivao je i do osam cjelovečernjih filmova godišnje, uz bezbroj kratkih i televizijskih uradaka. Česi svih generacija i danas znaju zazviždati karnevalsku temu iz serije „Grešni ljudi Praga”, dok ljubitelji fantastike štuju njegovu partituru za kultni SF „Ikarie XB-1”.
Glazba montaža Liška je deset puta surađivao sa Janom Švankmajerom, a na montažnom stolu mjerio je kadrove štopericom, nerijetko sugerirajući redateljima rezove kako bi slika pristajala ritmu. Ta simbioza slike i tona učinila ga je neformalnim urednikom zvuka cijele čehoslovačke „nove struje”.
Politički kameleon Premda je skladao i naručene simfonije za režimske projekte – primjerice propagandnu seriju „30 slučajeva majora Zemana” – nikada nije pristupio partiji niti umjetničkim savezima. Bio je „previše vrijedan izvozni proizvod” da bi ga vlasti pritiskale, a državna agencija Art Centrum slala ga je i na svjetske izložbe u Montrealu i Osaki.
Unatoč golemoj produkciji, za života su mu objavljena samo dva službena nosača zvuka; smatrao je da se njegova glazba ne smije odvojiti od filmske slike. Kada je 1983. preminuo od komplikacija dijabetesa, imao je tek 61 godinu, a njegovo je ime počelo tonuti u zaborav.
Arhiv koji diše Četrdeset godina poslije trajno se vraća na pozornice i vinil. Praški simfoničari izvode njegove partiture uživo, montažni stol iz Barrandova izložen je u Češkom glazbenom muzeju, a dokumentarac „Hudba Zdeněk Liška” 2017. je upoznao novu publiku s genijem iza kulisa.
Najambiciozniji pothvat pokrenula je diskografska kuća Animal Music. Kurator i skladatelj Petr Ostrouchov prvo je objavio album posvećen Švankmajerovim filmovima, a ovih dana izlazi dvostruki vinil „Glazba za filmove Františka Vláčila”. Na njemu se sučeljavaju mračni koral Markéte Lazarove (1967.) i nježne gudačke elegije „Dima na krumpirovim poljima” (1976.).
Ostrouchov je u Liškinu osobnu ostavštinu – digitalizirane trake skriveno u praškom podrumu – uronio poput detektiva: „Proučavam partiture, uspoređujem anonimizirane datoteke s kadrovima i tražim logiku njegova rukopisa.” Sljedeći koraci mogli bi obuhvatiti dokumentarne i dječje filmove, a najveća mu je želja objaviti kompletnu, glazbeno briljantnu, iako ideološki upitnu, partituru za majora Zemana.
Usporedbe s Enniom Morriconeom ili elektroničkom pionirkom Daphne Oram sve su glasnije, ali Liškina vrijednost leži u nečemu još rjeđem: pokazao je kako zvuk može montirati film jednako koliko i škare redatelja. Njegov povratak na gramofone i koncertne podije podsjeća da revolucije, čak i kada nastanu „slučajno”, ostavljaju trajne otiske – dovoljno je samo ponovno prisloniti iglu na ploču.