Anksioznost je postala jedna od najčešćih psihičkih poteškoća – ne samo kod odraslih, nego sve češće i kod djece. Psiholozi upozoravaju da se korijeni tog poremećaja često kriju u ranom djetinjstvu i uobičajenim interakcijama roditelja s djecom, a ne u pojedinačnom traumatičnom događaju.
Prema njihovim procjenama, čak devet od deset roditelja nesvjesno ponavlja obrasce koji mogu posijati sjeme nesigurnosti, srama i straha. Izdvojena su četiri ponašanja na koja bi obitelji trebale obratiti posebnu pozornost:
-
Pretjerana kontrola
Roditelji koji nadziru svaki korak – od odjeće do školskih zadaća – ostavljaju dijete s porukom da nije sposobno samo odlučivati. Strah od pogreške i uvjerenje da bez nadzora ne može uspjeti s vremenom prerastaju u kroničnu tjeskobu. -
Oduzimanje prava na emocije
Upute poput „Nemoj plakati” ili „Prestani se ljutiti” djeci daju osjećaj da su njihove emocije nevažne ili sramotne. Umjesto izražavanja, djeca uče potiskivati osjećaje, što dovodi do unutarnje napetosti i potencijalne anksioznosti. -
Nametnuti perfekcionizam
Stalno isticanje grešaka i nerealno visoka očekivanja stvaraju dojam da su ljubav i prihvaćanje uvjetovani uspjehom. Svaki propust postaje prijetnja, a pritisak da budu „najbolji” često preraste u trajnu tjeskobu. -
Emocionalna nedostupnost
Roditelji opterećeni vlastitim stresom ili problemima nerijetko ostaju emocionalno distancirani. Nedostatak topline i osjećaja sigurnosti ostavlja djecu bez temeljnog oslonca, povećavajući sklonost anksioznim stanjima.
Stručnjaci savjetuju roditeljima da razmisle o vlastitom ponašanju, pruže djeci prostor za samostalnost, validiraju njihove emocije te postave realna očekivanja uz dosljednu emocionalnu podršku. Pravovremeno prepoznavanje i izmjena ovih navika može značajno smanjiti rizik od razvoja anksioznosti u kasnijoj dobi.