Sergio Leone snimio je 1965. „Za dolar više” ("Per qualche dollaro in più") kao središnji čin svoje kultne Dolarske trilogije, smješten između hitova „Za šaku dolara” i „Dobar, loš, zao”. Iako ga publika često zasjeni prvi i treći nastavak, kritičari podsjećaju da film donosi ključne pomake u žanru špageti-vesterna i Leoneovoj karijeri.
• Glavni junak ponovno je Clint Eastwood – ovaj put pod nadimkom Monco – čiji se bešavno cool nastup u vizualno raskošnim krupnim planovima nadovezuje na reputaciju „Čovjeka bez imena”.
• Film uvodi drugog lovca na glave: umirovljeni pukovnik Douglas Mortimer u interpretaciji Leeja Van Cleefa, čije spektakularno prvo pojavljivanje (zaustavljanje vlaka, sastavljanje oružja pod paljbom) postavlja ton dvostrukog protagonizma.
• Radnja prati nevoljki savez Monca i Mortimera u potjeri za odmetnikom Indiom (Gian Maria Volonté). Dok Monco lovi nagradu, pukovnik traži osobnu osvetu, što pojačava napetost i emotivni ulog.
• Leone nastavlja inovirati kamerom: ekstremni krupni planovi lica, „bergmanovsko” sužavanje widescreena i dinamična montaža naglašavaju okršaje poput Mortimerova susreta sa slikom na tjeralici ili verbalnog duela s Grbavcem (Klaus Kinski).
• Ennio Morricone sklada još jednu prepoznatljivu partituru, premda manje citiranu od kasnijeg „The Good, The Bad and The Ugly”, dok scenarij servira lakonske, efektnije one-linere („Koja je oklada? Tvoj život!”).
U uvodnom natpisu stoji: „Tamo gdje život nije imao vrijednost, smrt je ponekad imala svoju cijenu. Zato su se pojavili lovci na glave...”, sintetizirajući brutalnu viziju Divljeg zapada u kojoj se šerifi povlače pred poduzetnijim, okrutnijim herojima.
Šezdeset godina poslije, sve je jasnije da „Za dolar više” nije samo most između dva klasika, već i samostalni međaš: proširuje mitsku figuru lovca na glave, otvara prostor dvostrukom glavnom liku i potvrđuje Leoneovu sposobnost da samurajsku matricu prebaci na prašnjave pejzaže, ostavljajući trag u budućim akcijskim filmovima.