Za gotovo pola stoljeća borba protiv srčanih i moždanih udara temeljila se na jednostavnoj poruci: snizi LDL – takozvani „loš” kolesterol – i spasit ćeš živote. Test koji mjeri količinu kolesterola unutar LDL-čestica postao je zlatni standard, a statini su se nametnuli kao glavna terapija.
Međutim, nova istraživanja i nedavne smjernice američkih kardioloških udruga otvaraju prostor za drugačiji pristup. Apolipoprotein B (apoB) mjeri ukupan broj čestica koje prenose kolesterol, a ne samo količinu masnoće unutar njih. Dvoje pacijenata s istim LDL-om može imati posve različit broj čestica i time drukčiji rizik – jaz koji klasični test ne otkriva.
U ožujku 2026. Američko kardiološko društvo i American Heart Association uvrstili su apoB među preciznije markere rizika. Iako su, kako ističe kardiolog Allan Sniderman, „review the evidence and rank apoB as superior, but the actual rules of the road continue to prioritize LDL”, službene preporuke još uvijek ne stavljaju novi test na prvo mjesto.
Sniderman je koautor studije objavljene u JAMA-i koja je na uzorku od oko 250 000 odraslih Amerikanaca modelirala ishode liječenja statinima. Rezultat: vođenje terapije prema apoB-u spriječilo bi više srčanih i moždanih udara uz prihvatljive troškove.
Zašto se, unatoč tome, apoB rijetko naručuje čak i u Europi gdje su smjernice godinama naklonjene tom testu? Djelomice zbog inercije. „For 50 years, LDL cholesterol was an amazing discovery”, podsjeća Sniderman. Børge Nordestgaard iz Europskog društva za aterosklerozu dodaje da je „The evidence is immense; it’s beyond discussion” kada je riječ o koristima snižavanja LDL-a statinima.
No upravo terapija statinima razotkrila je ograničenja starog pristupa. Istraživanja Nordestgaarda pokazuju da kod pacijenata koji već uzimaju lijekove visoki apoB i non-HDL kolesterol i dalje nose veći rizik, dok sam LDL više ne predviđa ishod.
Kausik Ray s Imperial Collegea London smatra da pitanje nije koji je marker bolji, nego što svaki otkriva – i propušta. „We’re not interested in cholesterol for its own sake”, kaže. Visok apoB signalizira povišen rizik, „but then what you do about that is another matter”. Uzrok može biti visoki LDL, inzulinska rezistencija, pretilost ili genetika, pa liječenje mora biti personalizirano.
Sljedeći korak su detaljniji paneli lipida. Lipoprotein(a), naslijeđena čestica koja znatno povećava opasnost od infarkta, gotovo se ne mjeri – u Ujedinjenom Kraljevstvu test je napravilo manje od pet posto stanovništva, upozorava Ray: „We’ve got a huge problem in the UK with less than 5 percent of the population being tested.” Nordestgaard pak tvrdi da bi se, kad bi se testiranje osmislilo iznova, paralelno provjeravali LDL, ostatni kolesterol i lipoprotein(a): „You would test your LDL cholesterol, your remnant cholesterol, and your lipoprotein(a).”
Stručnjaci sve glasnije zagovaraju ranije probire; rizik se akumulira desetljećima, dok se krv često vadi tek kad se pojave simptomi. „If you don’t look, you don’t know”, poručuje Ray, dodajući da pojam „normalnog” postaje zastario: „This whole concept of normal—we’ve got to get rid of that and explain to people there’s a continuum for all of these things.”
ApoB se stoga nameće kao prijelazna točka između stare jedno-brojne logike i budućih, slojevitih procjena rizika. Koliko će se brzo probiti u rutinu, ovisit će o spremnosti sustava i pacijenata da napuste jednostavnu, ali nepotpunu priču o jedinom „lošem” kolesterolu.