Kristina Grubiša već godinama balansira između dvije naizgled suprotstavljene profesije – vojnog poziva i kazališne režije – i pritom ni u jednom ne pristaje na prosječnost.
Rođena početkom 1990-ih, Grubiša je nakon završetka studija povijesti umjetnosti i sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu odlučila slijediti dugogodišnju strast prema sceni te upisati studij režije. Danas radi kao vezistica u vojarni u Velikoj Gorici, a ostatak vremena posvećuje sve intenzivnijim kazališnim angažmanima.
Najsvježiji uspjeh ostvarila je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, gdje je postavila operetu „Kraljica lopte” Ive Tijardovića, gotovo stoljeće stari hommage „splitskom balunu”. Publika i kritika ocijenili su projekt hrabrim i razigranim, a Grubiša naglašava da joj je upravo vojnička preciznost pomogla da na scenu prenese složenu koreografiju gradskog derneka.
„Rad na predstavi, baš kao i rad u postrojbi, zahtijeva precizno planiranje”, objašnjava redateljica, ističući kako disciplina ne sputava kreativnost nego joj daje jasnu strukturu.
Između jutarnjih smjena u uniformi i večernih proba Grubiša rijetko pronalazi predah. Kad ga ipak ugrabi, najradije šeta sa svojim psom Vučkom – ritual koji, kaže, vraća ravnotežu nakon dana ispunjenog zapovijedima i režijskim bilješkama.
Njezina priča svjedoči da se rigorozna hijerarhija vojske i slobodni duh kazališta mogu ne samo susresti nego i međusobno nadopunjavati. Dok razmišlja o novim projektima, Kristina Grubiša ostaje primjer kako se strastveni snovi i stroga disciplina mogu pretvoriti u istu, jedinstvenu karijeru.