Uskrs u Slavoniji i Baranji ne zvuči samo kroz crkvena zvona – odzvanja i u višeglasnim pučkim pjesmama koje se pamte barem od 17. stoljeća. Magistra glazbene pedagogije Morana Lakotić objašnjava da su se napjevi rađali iz potrebe „da se otajstvo Uskrsa približi narodu” u vrijeme kada je liturgija bila na latinskom.
Najstariji pisani tragovi, poput Pavlinske pjesmarice i zbirke Chitara Octochorda iz 1701., bilježe prve gregorijanske korale, ali i melodije koje su samoinicijativno stvarale slavonske žene – pjevačice, tzv. počimalje. One bi započele pjesmu, a ostale bi se spontano nadovezale drugim glasom, uglavnom a cappella. Instrumentalna pratnja bila je rijetkost, ograničena na župe koje su imale orgulje ili harmonij i obrazovanog svirača.
Lakotić podsjeća da se termin „crkveno-pučki napjevi” odnosi na pučke pjesme koje su našle mjesto u liturgiji. Izvodile su se točno određenim prigodama: od ulaznih pjesama do napjeva za pričest, a uskrsni repertoar pjevao se isključivo između Uskrsa i Pedesetnice. Tematski su često bili marijanski jer Djevica Marija zauzima središnje mjesto u katoličkoj pobožnosti.
Vremenski slojevi – Nakon osmanskih osvajanja snažno se osjećao utjecaj njemačkog govornog područja, pa su se melodije prilagođavale hrvatskim tekstovima – opisuje Lakotić. Ipak, svaka regija zadržala je vlastiti pečat: Slavonija i Baranja poznate su po „tijesnom” višeglasju i specifičnim završecima, dok je Dalmacija sačuvala arhaično, glagoljaško pjevanje.
Usmena predaja ostala je glavni kanal prijenosa sve do 20. stoljeća. Tek poneki etnomuzikolozi, poput Franje Kuhača ili Miroslave Hadžihusejnović Valašek, zapisivali su napjeve u pjesmarice. Dolaskom magnetofona započelo je i tonsko arhiviranje, no bilježenje prigoda i tekstova ostalo je jednako važno.
Živa baština Lakotić danas vodi žensku folklornu skupinu „Šokice” u udruzi Šokačka grana. – Svake godine biramo napjeve koji su se izgubili ili rijetko pjevaju kako bismo ih vratili u život – kaže. Upis slavonskih uskrsnih napjeva u Registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske potvrđuje njihovu neprocjenjivu vrijednost: oni su most između srednjovjekovnih glagoljaša i digitalnog doba, između prošlosti i budućih generacija.