Hrvatska se može pohvaliti gotovo potpunom pokrivenosti javnom vodoopskrbom (94 %) i vrhunskom zdravstvenom ispravnošću vode, no iza te privlačne fasade krije se golemi ekonomski problem: sustav godišnje izgubi gotovo polovicu zahvaćene vode.
Prema Nacionalnom akcijskom planu smanjenja gubitaka (NAPSG), 2021. je od 479 milijuna kubika izvučene vode do slavina stiglo samo 244 milijuna, dok je 235 milijuna kubika – svaka druga litra – „iscurila” kroz pukotine, nelegalne priključke ili zastarjelu infrastrukturu.
Riječ je o gubitku koji nije više samo tehničko-komunalni, već i ozbiljno gospodarsko pitanje. Stoga je Vlada od 1. siječnja 2026. odredila novi, znatno stroži prag: „prihvatljivi gubici” ograničeni su na 25 %. Vodovodi koji su iznad te granice – a to je velika većina – morat će u idućih pet godina svake godine smanjivati gubitke za najmanje petinu. Ne ispune li obvezu, od 2027. suočit će se s penalima kroz posebnu stavku naknade za korištenje voda.
Problemi daleko nadilaze same pukotine u cijevima. Brojni sustavi ni ne znaju gdje gube vodu jer im nedostaju osnovne karte mreže, ažurne baze potrošača ili podaci o starosti cjevovoda. Godišnje se obnavlja manje od 2 % cijevi, prosječni radni tlak iznosi oko 5 bara – znatno više nego što traže suvremeni standardi – a naprednih DMA zona za mjerenje i brzu detekciju kvarova ima tek u tragovima.
Opreme nema dovoljno, edukacije su rijetke, a specijalizirani timovi često se formiraju „uz sve ostalo”. Novi plan zato predviđa obveznu izradu detaljnih GIS baza, ubrzano postavljanje mjerne opreme te povećanje godišnje stope zamjene cjevovoda. Ključna će, međutim, biti dostupnost stručnog kadra – bez inženjera i terenskih timova ni stroži propisi neće zaustaviti vodu koja već desetljećima bez traga nestaje prije nego što poteče iz hrvatskih slavina.