Na beogradskim ulicama 28. lipnja, na dan Vidovdana, okupilo se oko 140 000 ljudi predvođenih studentskim pokretom „Studenti u blokadi“. Skup, prvotno zamišljen kao nastavak višemjesečnih prosvjeda protiv autokratske vlasti Aleksandra Vučića, iznenadio je oštrim zaokretom ulijevo – pardon, udesno: pozornicom je dominirala ikonografija i retorika preuzeta iz velikosrpskog repertoara kasnih osamdesetih.
• Plakati s porukom „Imamo s čim pred Lazara“ i video-poziv „Bez podjela. Vidimo se na Vidovdan“ uz glazbenu podlogu pjesme „Hriste Bože“, svojevremeno neslužbene himne paravojne postrojbe „Crvene beretke“, podigli su prvi alarm.
• Model 1989. godine postao je posve jasan na samom skupu: student sa šajkačom govorio je o Vidovdanu kao danu „kad se nebo i zemlja dotaknu“, citirao kosovski zavjet i Nikolaja Velimirovića te slavio Miloša Obilića.
• Momčilo Trajković iz Srpskog nacionalnog vijeća uručio je okupljenima povelju „Crveni kosovski božur“, ocijenivši da su studentski uzvici „najglasniji u obrani Kosova i Metohije“.
• Povjesničar književnosti Milo Lompar pozvao je na „borbu za srpski integralizam“, uključujući očuvanje Republike Srpske i „nacionalnih prava Srba“ u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji.
• U programu koji je pročitala studentica naglašeni su „ustavna neotuđivost Kosova, vojna neutralnost Srbije i zaštita Srba u regiji“.
Novinar Tomislav Marković, svjedok događaja, opisao je atmosferu kao „povratak vremeplovom na Gazimestan 1989.“ i upozorio da nacionalistička matrica kad-tad vodi u autokraciju, korupciju i nasilje: „Na ideološkim osnovama izloženim na protestu ne stiže se do vladavine prava ni jednakosti pred zakonom.“
Zaokret je, prema Markoviću, kontraproduktivan i prijeti raspršiti širu građansku potporu studentima, dok vlast dobiva neočekivan predah. Ostane li pokret u „vječnom Vidovdanu mrmota“, zaključuje autor, Srbija će i dalje „tapkati u mjestu, zatočena u začaranom krugu nacionalističkih zabluda“.