Na Vidovdan 1989., točno 600 godina nakon kosovske bitke, tadašnji srbijanski vođa Slobodan Milošević održao je govor na Gazimestanu koji se ubrzo prometnuo u jednu od najsimboličnijih prekretnica uoči ratova devedesetih.
Pred desecima tisuća okupljenih Milošević je nizao povijesne usporedbe i pozicionirao Srbiju kao braniteljicu Europe. Retrospektive tog događaja uglavnom se svode na ključnu rečenicu u kojoj je, nakon što je opisao Srbiju „na svojim bedemima koje su štitile europsku kulturu”, upozorio: „Šest stoljeća kasnije, danas smo opet u bitkama i pred bitkama... one nisu oružane, mada i takve još nisu isključene.”
Ta aluzija na mogućnost oružanog sukoba kasnije je postala jedan od glavnih materijalnih dokaza Tužiteljstva Haaškog suda koje je govor koristilo kako bi potkrijepilo tezu da je Milošević već 1989. javno signalizirao ratne namjere.
Govoreći u ushićenom tonu, Milošević je u isti dah unosio nacionalni ponos, pozive na „odlučnost i hrabrost” te poruke o „dostojanstvu koje Srbija nikada nije izgubila”. Upravo je ta kombinacija povijesnog mita i suvremene politike, isprekidana ratničkom retorikom, mnoge promatrače navela da Vidovdan 1989. označe trenutkom kada je jugoslavenska kriza dobila svoj militarizirani predznak.
Tri desetljeća poslije, govor ostaje predmet rasprava: jedni ga vide kao otvorenu prijetnju i pripremu za nasilni raspad zemlje, drugi pak kao retoričku figuru ukorijenjenu u deificiranom nacionalnom sjećanju. Nesporno je, međutim, da su riječi izgovorene na Gazimestanu odjeknule šire od polja Kosova, oblikujući svjetonazore i političke odluke koje su Balkanu uskoro donijele krvave sukobe.