Čak i najmanji ljubimci nose trag divljine. Velika genetska analiza američkih znanstvenika otkrila je kako 64 % svih modernih pasmina ima mjerljivu količinu vučjeg DNK – i to ne samo kao prastari ostatak zajedničkog podrijetla, nego kao posljedicu mnogo novijeg križanja u proteklih nekoliko tisuća godina.
„Prije ove studije, vodeće znanosti sugerirale su da, kako bi pas bio pas, ne smije imati puno vučjeg DNK, ako ga uopće smije imati”, izjavila je voditeljica istraživanja Audrey Lin iz Američkog muzeja prirodne povijesti. Nova analiza, objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, ruši tu pretpostavku.
Istraživački tim prikupio je i usporedio tisuće genoma pasa i vukova iz javno dostupnih baza podataka. Najveći „vučji otisak” pronađen je kod pasmina stvorenih upravo radi križanja, poput čehoslovačkog i Saarloosova vučjeg psa – kod njih udio doseže 40 %. No i kućni miljenici nisu izuzeti: veliki englesko-francuski trobojni gonič nosi oko 5 %, dok čak i sićušna čivava krije oko 0,2 % vučjeg nasljeđa. „To je potpuno logično svakome tko ima čivavu”, našalila se Lin.
Kustos Smithsonianova Muzeja prirodne povijesti Logan Kistler, koautor studije, ističe da križanje nije pervazivno, ali se događalo češće nego što se mislilo – ponajprije među seoskim psima koji žive uz ljude, ali ne pripadaju nikome. Svi analizirani seoski psi pokazali su tragove križanja s vukovima, što sugerira da su upravo oni most putem kojega vučji geni ulaze u populaciju pasa. Kistler pretpostavlja da su ženke vukova, odvojene od čopora zbog fragmentacije staništa, ponekad tražile partnera među lutajućim psima.
Genetski upliv vuka, kaže studija, povezuje se i s osobinama pasmina. One s manjim udjelom vučjeg DNK u pravilu se opisuju kao privržene, prijateljski raspoložene i podatne dresuri, dok se za pasmine s većim udjelom češće navode neovisnost, oprez prema strancima i teritorijalnost. Kistler upozorava da su takvi opisi tek generalizacije koje ne određuju ponašanje konkretnog psa.
Vučje naslijeđe donijelo je i korisne prilagodbe. Mnoge tibetanske pasmine, poput Lhasa Apsoa, dijele s tibetanskim vukovima gen EPAS1, ključan za preživljavanje na velikim visinama.
Otkrivanje svježeg vučjeg DNK u tolikom broju pasmina, zaključuje studija, mijenja razumijevanje procesa domestikacije: psi nisu samo davni potomci vukova – oni i danas, u manjoj mjeri, ostaju njihovi rođaci.