Brže, pametnije, sveprisutnije – tako tehnološki lideri opisuju novu generaciju sustava umjetne inteligencije. OpenAI je predstavio GPT-5, model koji se, prema riječima direktora Sama Altmana, nalazi „na značajnom putu prema nečemu vrlo AGI-sličnom”. Slične ambicije prate i Claude Opus 4.1 te niz drugih „frontier” modela, zbog čega direktor DeepMinda Demis Hassabis aktualnu fazu naziva revolucijom „deset puta većom i deset puta bržom” od industrijske.
No dok algoritmi napreduju, društvene i institucionalne kočnice ostaju kratke. Dario Amodei iz tvrtke Anthropic u eseju „Machines of Loving Grace” predviđa da bi AI mogao „sažeti stoljeće ljudskog napretka u jedno desetljeće”, ali samo „uz golem trud i borbu mnogih hrabrih i predanih ljudi”. Stručnjaci upozoravaju da bez istodobne izgradnje moralnih, obrazovnih i regulatornih okvira ubrzanje može prerasti u krizu.
Jazak u spremnosti
Prvi znakovi napetosti već su vidljivi. U anketi Thomson Reutersa za 2025. čak 80 % direktora tvrdi da njihova poduzeća već koriste AI, dok samo 31 % zaposlenicima nudi obuku za generativnu inteligenciju. Istodobno, profesije usmjerene na logistiku, nabavu i financije sve češće osjećaju prijetnju automatizacije, za razliku od sveučilišnih istraživača koji AI doživljavaju kao „mislećeg suputnika”.
Tehnologija ispred institucija
Povijesne paralele ne umirupe: industrijska revolucija donijela je dugoročne dobitke, ali i desetljeća kaosa prije nego što su nastali javno zdravstvo, radnička prava i opće školovanje. Ako je, kako kaže Hassabis, današnje širenje AI-a za red veličine brže, tada je i prostor za pogrešku manji. „Nada je najbolji poziv na dijalog, a najgori odgovor na brze probleme”, stoji u analizi.
Alati već ulaze u javne usluge, financijske platforme i pravnu pomoć – često bez javne rasprave ili nadzora. U takvom okruženju moć se slijeva onima koji „pomiču granice i skaliraju najbrže”, što rijetko rezultira pravednim ishodima.
Vodstvo bez zaštitnih ograda
Stručnjaci preporučuju hitno uspostavljanje unutarnjih mehanizama nadzora: verzioniranje modela, provjere pristranosti, sustave „čovjek u petlji” i scenarijsko planiranje. Bez toga rizici postaju regulatorni, reputacijski i strateški. Posebno u idućoj gospodarskoj krizi pritisak na rezanje troškova može prevagnuti s teorijskog „povećanja ljudskih sposobnosti” na praktičnu – otpuštanja.
Vrijeme istječe
Hassabis vjeruje u „ljudsku domišljatost ako nam se da vremena”. No procjene govore da će još snažniji modeli stići unutar pet do deset godina – razdoblja u kojem društvo mora „pogoditi u sridu”. Autor analize zaključuje da čekanje znakova katastrofe nije opcija: potrebno je odmah ulagati u fleksibilnu regulativu, masovno prekvalificiranje, pravednu raspodjelu koristi i jaču društvenu sigurnost.
„Budućnost neće čekati. Stići će s našim ograničenjima ili bez njih”, stoji u završnom upozorenju. Ako želimo da AI donese obilje, a ne rasulo, zaštitne ograde moramo postaviti sada – dok još držimo korak s algoritmima.
