Na samom rubu Kijeva, u lječilišnom naselju Pušča-Vodica, Leleka je prije četiri godine bila gotovo u prvoj crti bojišta. Danas, iako se u daljini još čuju dronovi i rakete, rodilište je opet prepuno zvukova novorođenčadi – ali broj tih beba drastično je manji nego prije rata.
Statistika govori sama za sebe
• 2020. – 2 300 poroda
• 2022. – 868 poroda
• 2025. – 952 poroda
„Vrlo tužno za mene”, kaže ravnatelj dr. Valerij Zukin. „Ali moramo naučiti živjeti i preživjeti u ovim uvjetima. Ernest Hemingway je napisao: ‘Glupo je ne nadati se.’”
Pad nataliteta ide ruku pod ruku s egzodusom stanovništva. Prema UN-u, 5,9 milijuna Ukrajinaca napustilo je zemlju, a još 3,7 milijuna raseljeno je unutar granica. Procjenjuje se da Ukrajina danas ima tek 30–32 milijuna stanovnika u odnosu na 41 milijun prije invazije. Istodobno se na bojišnici vodi iscrpljujući rat: ruske snage kontroliraju oko 20 % teritorija, a za pomicanje crte fronte tridesetak kilometara u Donbasu plaćena je cijena od otprilike 1,2 milijuna poginulih i ranjenih vojnika.
Usred takvog okruženja Valerija Ivaščenko dovodi svoju 20-mjesečnu Veroniku na kontrolu. Obitelj je 2022. ostala bez dijela stana u selu Horenka, a danas se kod kuće sklanjaju „između dva zida“ svaki put kad zavijaju sirene. „Ne vjerujem da će Ukrajina izgubiti. Naš život nije normalan, ali prilagođavamo se”, kaže.
Druga majka, Ivanna Didur, u listopadu 2025. rodila je treće dijete, Anastasiju. Odlazak, tvrdi, nije opcija: „Ne odlazimo osim ako Rusi ne budu pred vratima. Imati bebu u ratu osjećam kao patriotski čin.” I ona i suprug Anatolij nastoje djeci (8, 5 i 4 mjeseca) održati rutinu – akrobatika, nogomet, kino, pizza – uz obavezne power bankove za vrijeme nestanaka struje.
Demografska mina
Bivši šef kijevskog perinatalnog centra, prof. Kirilo Vencikivski, procjenjuje da je natalitet pao oko 30 %. Ipak primjećuje i povratnice: „Neke trudnice koje su otišle u SAD vraćaju se jer bi tamošnji troškovi poroda, 30 do 40 tisuća dolara, kod kuće bile garsonijera u predgrađu.”
Ukrajinski parlament pokušava preokrenuti trend. Od siječnja jednokratna potpora za novorođenče povećana je na 50 000 hrivnji, a uvedena je i mjesečna naknada od 7 000 hrivnji za nezaposlene trudnice. Istovremeno zakon koji očevima s troje djece omogućuje izlazak iz zemlje potaknuo je, priznaje Vencikivski, poneku obitelj da proširi broj članova upravo iz tog razloga.
Strah, nada i identitet
Ivaščenko vjeruje da ishod sukoba nadilazi granice njezine domovine: „Ne mislim da je ovo samo rusko-ukrajinski rat, već napad na liberalni demokratski sustav. Rat nas je učinio ujedinjenijima i ponosnijima na ukrajinski identitet. A što je najvažnije – nismo uplašeni.”
Didur nadodaje da Rusi u Donbasu napreduju „mikro-koracima“. Između zračnih uzbuna, zalijepljenih prozora i dječjih treninga, roditelji se nadaju da će buduće generacije odrasle u sjeni rata ipak doživjeti mirnu Ukrajinu s morem, planinama, „dobrom hranom i odličnim pivom“ – kao što optimistično poručuje prof. Vencikivski.
Dok se na bojištu i dalje broje žrtve, u kijevskom rodilištu svaka nova beba dočekuje se kao mala pobjeda. „Silly is not to hope”, citira dr. Zukin – a u njegovoj dvorani s inkubatorima nikome se nimalo ne čini glupo vjerovati da će jednoga dana sirene zamijeniti dječji smijeh.