Zvono označava kraj sata, a hodnici vrgoračke škole u trenu se pretvaraju u malu pozornicu bučne radosti. Djeca istrčavaju iz učionica kao „ispaljena iz praćke”, guraju se, dozivaju s kraja na kraj zgrade, prepoznaju lica prijatelja koje dugo nisu vidjela i smiju se iz sveg glasa. Glave poskakuju, grimase se nižu, a vesela galama odjekuje katovima.
To je rezultat jednostavnog kućnog recepta: nema mobitela. Škola je provela eksperiment u kojem su učenici ostali bez svojih pametnih telefona, a učinci su vidljivi na prvi pogled. Umjesto tihih hodnika u kojima su djeca ranije buljila u ekrane, sada se čuje graja i smijeh; umjesto nepomičnih „zombija”, hodaju živahna, znatiželjna djeca.
Eksperiment je, prema dojmovima nastavnika i promatrača, „uspio” – učenici su življi nego ikad, čak toliko da se i vladanje ponegdje zakompliciralo, ali to nitko ne smatra previsokom cijenom za povratak dječje spontanosti. Djeca pritom ni ne slute da netko dok ih nema na mreži upravo skrola njihov profil bez da ostavi ijedan lajk – a njima je svejedno jer imaju stvaran smijeh, stvarne razgovore i prijatelje nadohvat ruke.
Škola razmatra nastavak prakse, uvjerena da je fizička prisutnost i živa interakcija vrjednija od bilo koje virtualne obavijesti. Nakon svega, pokus je pokazao kako je ponekad dovoljno samo isključiti signal da bi se upalio dječji duh.