Istarski statuti otkrivaju da je trgovina mesom u srednjem vijeku bila pod strogim nadzorom. Prema istraživanju Elene Privat s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, propis je bio jasan: „Meso se smije prodavati isključivo u mesnici i nigdje drugdje.”
Rad pod nazivom Crtice o hrani i piću u istarskim statutima (2024.) pokazuje kako se prehrambene navike u regiji mijenjaju kroz stoljeća:
• Antika: Rimljani su u Istri naglasak stavljali na kruh, vino i maslinovo ulje, pa je meso ostajalo u drugom planu. Unatoč tome, ni tada nisu bila isključena jaja, sir ni sama mesna jela.
• Rani srednji vijek: Konji, svinje i perad ponovno su se češće nalazili na stolovima svih društvenih slojeva, što potvrđuje da je meso bilo široko dostupno.
• Kasniji srednji vijek: Kako se društvena hijerarhija učvršćivala, tako je i meso postajalo luksuz rezerviran za imućnije. Pretjerana konzumacija dovodila je do gihta, bolesti koju su suvremenici prozvali „bolešću bogataša”.
Strogo ograničavanje mjesta prodaje imalo je dvije funkcije: zaštitu javnog zdravlja i kontrolu poreza. Mesnice su morale zadovoljiti higijenske standarde onog doba, dok je centralizirana prodaja olakšavala naplatu nameta komunalnim vlastima.
Privatino istraživanje podsjeća da su propisi o hrani, čak i kada danas zvuče arhaično, nastajali iz vrlo praktičnih razloga. Današnje debate o sigurnosti hrane, transparentnosti lanca opskrbe i odgovornoj potrošnji imaju svoje korijene u tim srednjovjekovnim pravilima – i u spoznaji da se, kad je riječ o mesu, tradicija stroge kontrole proteže stoljećima unatrag.