Na mjestu zvanom „Vrata slobode” u Nemetinu kraj Osijeka jučer je obilježena 33. godišnjica posljednje velike razmjene hrvatskih ratnih zarobljenika iz srpskih koncentracijskih logora. Dana 14. kolovoza 1992. više stotina hrvatskih branitelja i civila izišlo je iz autobusa, položilo oružje straha i ponovno osjetilo zrak slobode. Za mnoge od njih to je dan koji i danas nazivaju „drugim rođendanom”.
No slavlje je isprepleteno dubokim pijetetom: brojni branitelji čija su imena te kolovoške subote pročitana nikada se nisu vratili, a dio nestalih i dalje se traži.
Mučna svjedočanstva patnje
U objavama na društvenim mrežama preživjeli su oživjeli sjećanja na logore Stajićevo, Sremsku Mitrovicu, Begejce i druge zarobljeničke točke.
• Igor Korač, sin preminulog logoraša Ivana Korača, podsjetio je na riječi Derviša Sušića: „Rat će se završiti, a vođe će se rukovati. Ali ostat će ona iznemogla majka koja čezne za sinom svojim...”
• U zapisima iz logora ostalo je zabilježeno kako je Vukovarac Ivan Korač bio brutalno tučen jer su ga "navodno okrivljavali da je ubio nekog dječaka od 14 godina". Suzarobljenici su svjedočili da je „odskakivao kao na federima od batina”. Korač je umro prije dvije godine, nikada ne progovorivši o onome što je proživio.
• Braniteljica Mira Vrdoljak prisjeća se saslušanja u Sremskoj Mitrovici: „U Mitrovici su me saslušavali i tukli u jednoj prizemnoj zgradi… Jednom sam se od silnih batina pomokrila.”
• Pripadnik Tigrova Darko Zlodi opisao je trenutak razmjene: „Znali smo za razmjenu neko vrijeme… glava dolje, pogrbljen na žicu, tu i tamo neki udarac te klasična rečenica – '...em vam majku ustašku, sad ćete opet uzeti puške u ruke i ubijati nevine Srbe'.” On i suborac Mario Šafran nakratko su pomislili da će ih vratiti u logor, no ipak su prešli crtu razgraničenja i stigli do Osijeka gdje ih je „masa doslovno progutala”.
• Danijel Rehak, pokojni čelnik Hrvatskog društva logoraša, često je spominjao Tigra Anđelka Vugrineca, koji se predao u Borovu naselju, odbivši skinuti maskirnu uniformu. Rehakova sjećanja i danas odjekuju među logorašima.
• Hajdar Dodaj, dvadesetogodišnji dezerter JNA, preživio je Ovčaru i dvije godine logora u Negoslavcima. Iz tamnice ga je pratila pjesma pijanih četničkih glasova „Vino piju nane…”, koju ni tri desetljeća poslije ne može zaboraviti.
Država i obitelji i dalje traže nestale
Iako je 14. kolovoza 1992. donio veliku radost, taj datum podsjeća i na tisuće onih koji su prošli logore, a čije sudbine još nisu rasvijetljene. Prema podacima udruga, dio branitelja i civila i dalje se vodi kao nestao; njihove obitelji čekaju odgovore koji kasne već tri desetljeća.
Zato se godišnjica razmjene u Nemetinu ne slavi samo kao povratak slobode, nego i kao opomena: patnje hrvatskih zarobljenika, tortura koju su preživjeli i žrtva onih koji se nikada nisu vratili, obvezuju na trajno sjećanje – kako bi „drugi rođendan” slobode jednog dana dobili i svi čije se ime još čeka prozvati.