Dragi Tričković Tričo (73), osebujni dubrovački umirovljenik i strastveni ribolovac, već jedva čeka kraj sezone. Ljeto, kaže, more pretvori u prometnu autocestu pa s barkom „Ines”, nazvanom po kćeri jazz-pjevačici Ines Tričković, rijetko izlazi.
„Od skutera i glisera ne možeš više nikud. Na Copacabani je ograničenje šest milja, a oni jure deset. Gdje je pomorska policija?”, pita Tričo, uvjeren da bi radar na moru riješio dio problema.
Ratne rane i izgubljeni brod Tričković se ribolovu posvetio u djetinjstvu, a strast ga nije napustila ni nakon Domovinskog rata, u kojem je sudjelovao kao dragovoljac. Tijekom granatiranja izgorio mu je desetmetarski brod pa je 1995. kupio „Istranku” samo da zadrži vez u dubrovačkim Kašima.
Kada je plaća kasnila, preživljavao je – doslovno – na hobotnicama: „Jedan Amerikanac me pitao kolika mi je plaća. Mislim da je mislio tjedna, a ne mjesečna. Još je kasnila šest mjeseci.”
Obiteljska ribarska loza Ljubav prema moru prenio mu je punac Miljenko Dabelić, mljetski šumar i vrsni ribar. Supruga Sonja i kći Ines jednako su vješte: obitelj je desetljećima hranila prijatelje brodetom, jastozima i ‘kokotima’. „Moja Ines sigurno je pojela 200 kila čistog jastoga”, smije se Tričo.
Posebnu emociju veže uz pokojnog šogora Olivera Dragojevića. Često su zajedno isplovljavali prema Palagruži, a Oliverovi sinovi „odlično ribaju”, prisjeća se: „Učio sam ih njorit’, vadit’ morska jaja… Ljeto bi proveli kod nas.”
More se mijenja Iskustvo dugogodišnjeg ribara otkriva i novosti u Jadranu. Tropske vrste, poput ribe papige, danas lako ulove udicom: „Bacao sam je, a Ines bi viknula da je dobra za jesti; u Macau ju je jela svaki dan.” Ipak, tvrdi da ribe još ima dovoljno, samo je „pametinija nego prije”.
I dalje radije cilja jesenske dane. Tada nestaju turisti, more se smiri, a Tričo opet može „pendulom” ili parangalom od Kalamote do Lokruma – nekoć, kaže, pravog akvarija. „Brodet mi je najdraži, Sonja obožava murinu, iako me ugrizla tri puta. Gruj boli puno više”, govori kroz smijeh.
Plan za ovu jesen već je spreman: Mljetski kanal, možda Sveti Andrija, svakako kojega jastoga za Ines. „Ribanje mi je bilo i ostalo najdraže”, zaključuje Tričo, gledajući prema moru koje ga čeka čim zadnji gliseri otplove.
