Europska unija još jednom je posegnula za omiljenim vanjskopolitičkim alatom – gospodarskim sankcijama – ali ih i dalje uporno zaobilazi ondje gdje bi, tvrde sve brojniji analitičari, mogle biti najučinkovitije: prema Washingtonu.
EU ovoga je tjedna najavila nove restriktivne mjere protiv Irana i dodatno pooštrenje režima prema Rusiji, dvjema već najteže pogođenim zemljama na svijetu. Bruxelles istodobno prijeti i Indiji, Kini te drugim kupcima ruske nafte, iako s New Delhijem istodobno dovršava sporazum o slobodnoj trgovini.
Za SAD – čiji bivši predsjednik Donald Trump otvoreno prijeti oružanim „pripojenjem” Grenlanda – europske prijetnje izostaju. Štoviše, Europska komisija predlaže izdavanje 90 milijardi eura zajedničkog duga za financiranje rata u Ukrajini, svjesna da će značajan dio novca završiti kod američkih proizvođača oružja.
Sankcijski plafon
Iran je pod zapadnim sankcijama gotovo neprekidno od 1979. Trump ih je 2018. dramatično proširio, a EU 2025. ponovno uvela vlastite. Popis zabrana toliko je širok da se u Bruxellesu više nema što novo dodati; čak bi i službeno proglašenje Iranske revolucionarne garde terorističkom organizacijom, procjenjuju izraelski sigurnosni analitičari, imalo tek „vrlo minoran” učinak.
Istodobno kažnjavanje Teherana i Moskve, upozoravaju stručnjaci, proturječi cilju slabljenja Kremlja: poskupljenje nafte – neizbježno u slučaju iranske nestabilnosti – olakšat će Rusiji financiranje rata. Brent je ovaj tjedan skakao upravo prateći napetosti oko mogućeg američkog napada na Iran.
Ni Venezuela, čiju je naftu Trump želio „pustiti” na svjetsko tržište, ne nudi brzo rješenje. Norveški Rystad Energy procjenjuje da bi obnovu tamošnje infrastrukture, desetljećima nagrižene sankcijama, trebalo čak 15 godina.
Sve strože, sve manje učinkovite
Zapad općenito poseže za sankcijama češće nego ikad: danas su njima obuhvaćene 54 države, naspram samo pet početkom 1960-ih. Time je pod izravnim ograničenjima gotovo 30 % svjetskog BDP-a, dok je prije 60 godina taj udio iznosio tek 4 %. Usprkos raširenosti, povijesni učinak ostaje „krajnje nedosljedan”, a civili nerijetko snose najveći teret – što potvrđuju slučajevi Kube, Sjeverne Koreje, Iraka ili Libije.
Jedini nedavni primjer u kojem je ekonomski pritisak donio rezultate jest – Sjedinjene Države. Kina je, koristeći dominantnu poziciju na tržištu ključnih minerala, natjerala Trumpa na ustupke u trgovinskom ratu. Sličan obrazac vidljiv je i u brzo okončanom američkom bombardiranju jemenskih Huta nakon njihovog neočekivano žestokog odgovora.
Zašto ne i prema Washingtonu?
Ideja sankcija protiv SAD-a u Bruxellesu zasad zvuči heretično. No analitičari tvrde da bi upravo takve mjere, usmjerene primjerice na američki izvoz visokotehnoloških proizvoda ili pristup europskim financijskim tržištima, mogle odvratiti buduće pokušaje teritorijalnog „cjenkanja” poput onog s Grenlandom.
Bez obzira na to hoće li EU ikad prijeći Rubikon, aktualna debata naglašava paradoks kontinenta koji – u ime obrane međunarodnog poretka – kažnjava gotovo sve, osim saveznika čiji potezi taj poredak možda najdirektnije dovode u pitanje.
