Neviđeni zajednički američko–izraelski napad na Iran naglo je promijenio stratešku sliku Bliskog istoka i rasplamsao raspravu u europskim prijestolnicama: je li došlo vrijeme da se otvoreno podupre pad Islamske Republike?
Inteligencijski izvještaji koji kruže Zapadom ukazuju na duboku krizu unutar iranskog poretka. Gospodarski slom, žestoka borba frakcija i sve masovniji prosvjedi stvaraju pritisak kakav nije viđen desetljećima. Siječanjski val demonstracija, koji je režim pokušao ugušiti brutalnom represijom – uz desettisuće ubijenih ili pritvorenih – izbrisao je posljednje tragove domaće legitimnosti vlasti.
Za Europu je to pitanje više od puke solidarnosti s potlačenim narodom. Riječ je o vlastitoj sigurnosti:
• Teheran financira i naoružava proxy-milicije poput Hezbollaha u Libanonu i Huta u Jemenu, čime destabilizira ključne trgovačke rute. • Zatvaranje ili ometanje plovidbe u Hormuškom tjesnacu redovito dovodi u pitanje opskrbu energentima. • Europski državljani bili su zatočeni kao taoci, a tajne službe povezuju Iran s atentatima i nadzornim operacijama na europskom tlu. • Isporukom dronova i projektila Rusiji za rat u Ukrajini Iran se izravno suprotstavio temeljnim europskim interesima.
Nuklearni aspekt nadvija se nad svim tim napetostima. Godine pregovora, djelomičnih sporazuma i novih sankcija nisu zaustavile iranski nuklearni i raketni program, pa mnogi europski dužnosnici – barem neslužbeno – priznaju da diplomacija više nije dovoljna.
Zbog toga se nekada marginalni pozivi na promjenu režima probijaju u europski politički mainstream. Pristalice tvrde da će dok je sadašnja vlast na čelu, „strukturno neprijateljstvo“ prema Zapadu trajati. Demokratski Iran, poručuju, mogao bi postati stabilan partner i izvor energije, umjesto stalne prijetnje.
Protivnici takvih planova podsjećaju na Irak i Libiju: vakuum moći često rađa kaos, a vanjsko upletanje može diskreditirati domaće pobunjenike. Zagovornici uzvraćaju da inicijativa dolazi iznutra – od žena koje su odbile prisilno pokrivanje, studenata i radnika koji traže odgovornost te obitelji žrtava represije.
Na Međunarodni dan žena europski su lideri javno stali uz Iranke, no simbolika, smatra sve veći broj glasova, više nije dovoljna. Neki traže pojačane sankcije, diplomatsku izolaciju i usklađivanje sigurnosnih mjera sa saveznicima, dok dio političara više ne odbacuje ni vojni pritisak ako on dodatno oslabi režim.
Kao mogući sljedeći korak spominje se priznanje ujedinjene, reprezentativne iranske oporbe kao legitimnog glasnogovornika naroda. Time bi se, tvrde pristaše oštrijeg pristupa, Teheranu poslao jasan signal, a prosvjednicima na ulicama Teherana, Isfahana i Mašhada pružila moralna podrška.
Ništa od toga ne jamči brz ni uredan prijelaz, no trenuci strateške fluidnosti rijetko traju dugo. Nakon zajedničkog udara Washingtona i Jeruzalema, mnogi u Europi procjenjuju da je status quo neodrživ.
Dvojba se zato svodi na sljedeće: hoće li Europa ponovno posegnuti za rječnikom deeskalacije i dijaloga ili će prihvatiti da je nastupila povijesna prilika za preokret? Za one koji Islamsku Republiku vide kao trajnu, rastuću prijetnju europskoj sigurnosti, gospodarstvu i vrijednostima, odgovor je jasan – vrijeme je da se, umjesto promatranja, krene djelovati.