Kad je 1998. godine 13-godišnji Craig pobjegao iz dječjeg doma u Nottinghamu, nadležni ga gotovo da nisu ni tražili. Plavokosi dječak provodio je dane na gradskom trgu, noći na kartonu u uličnim prolazima ili u napuštenim zgradama. Bio je jedan od tisuća britanskih maloljetnika koji su tada svake godine bježali iz sustava skrbi.
Prvi domovi – klupa, karton, pa derutan stan • Nakon bijega Craig i još desetak klinaca spavali su u istoj aleji; ondje je prvi put osjetio što znači beskućništvo. • Povremeni policijski pratnji vraćali su ga u dom, no nitko nije pitao zašto bježi. • Zaklon je nakratko pronašao kod 18-godišnje Jodie Young, bivše štićenice doma i ovisnice o heroinu, koja je mlade bjegunce puštala da prespavaju na podu njezina stana.
Povratak kući pokazao je bešćutnost sustava i obitelji. Majka ga je nazvala „noćnom morom” i objasnila da ga je sama smjestila u instituciju. Za dječaka više nije bilo mjesta ni u kući ni u životu obitelji.
Ulazak u zatvorski krug Do šesnaeste je Craig većinu vremena provodio na ulici. Nakon emitiranja dokumentarne serije u kojoj je prikazana njegova priča, policija ga je počela privoditi zbog sitnih krađa. Slijedili su mladićki zatvori, a zatim zatvori za odrasle. Do 33. rođendana imao je 170 kaznenih djela, uglavnom džepnih krađa i provala u trgovine. Sam je priznao: „Dok sam vani, ne znam živjeti normalno.”
Institucije su ga iznevjerile više puta:
- Dječji dom Beechwood House, kasnije zatvoren zbog raširenog fizičkog i seksualnog zlostavljanja.
- Probacija, koja ga je nakon svakog izlaska slala u hostele ili privremeni smještaj bez ikakve potpore.
- Zatvorski sustav, gdje je drogu bilo lakše nabaviti nego stručnu pomoć.
Iskru nade 2019. dao mu je crkveni tim. Kapelan John Seeney dogovorio mu je sobu u kući povezanoj s lokalnom župom. Craig je volontirao u župnom kafiću, učio računalo i prvi put imao ključ vlastitih vrata. No sukob s cimerima i bačeni kuhalo okončali su kratku stabilnost; uslijedio je novi povratak iza rešetaka.
Posljednji pokušaj U svibnju 2025., na 41. rođendan, pisao je da „napokon želi okrenuti život” i da očekuje dugoročniji smještaj. Umjesto toga dobio je krevet u privremenom objektu za bivše zatvorenike bez adrese. Mjesec dana poslije, 29. lipnja, pronađen je mrtav na stepenicama samo kilometar od mjesta gdje je kao dijete spavao na kartonu.
Smrt bez statistike Još se čeka obdukcijski nalaz, no Craig će sigurno ući u brojke o 1 600 prošlogodišnjih smrti beskućnika. Moguće je da će biti pribrojen i 5 565 preminulih zbog uporabe droga – ili će ostati tek fusnota u nedovoljno preciznoj evidenciji.
Sprovod plaćen iz općinskog proračuna – „paupers’ funeral” – pratio je samo kapelan Seeney i nekolicina prijatelja iz zatvora. U zatvorskoj kapelici održan je i oproštaj: dvije fotografije, nekoliko pjesama i priče o dječaku koji je skakao s mosta na vlak „jer je Bog to tempirao”.
Završna pitanja Craigova tragedija razotkriva kronične propuste: • Zašto je, unatoč desecima boravaka u zatvoru, stalno puštan na ulicu bez stalnog smještaja? • Kako je moguće da su upozorenja o zlostavljanju u domovima godinama ignorirana? • Zašto programi odvikavanja i resocijalizacije ostaju nedostatni kad je zatvorska droga dostupnija od terapije?
Odgovori bi mogli spriječiti da iduća smrt tek popuni još jednu rubriku statistike.