Smrtna tišina koja je ovog tjedna obavila jednu gimnaziju u Grazu nadilazi granice Austrije. Mladić, nekadašnji učenik te škole, vratio se na hodnike svoje prošlosti i iza sebe ostavio nekoliko mrtvih te najveću oružanu tragediju u modernoj austrijskoj povijesti.
Dok se zajednica oporavlja od šoka, na površinu izlazi goruće pitanje: što je zakazalo? Svaki put kad nasilje eskalira, javnost poseže za brzim objašnjenjima – od „toksičnih“ videoigara do krhke postpandemijske psihologije. Moralna panika kratkotrajno umiri savjest, ali sustavno rješenje i dalje izostaje.
Ova tragedija, ističu stručnjaci, pokazuje koliko je važno da se škole ne svode samo na mjesta provjere znanja i ocjenjivanja. Djeca „ne pucaju kad se osjećaju prihvaćeno, već kad jedini izlaz iz svog unutarnjeg pakla vide u strašnoj destrukciji“. U tom paketu neprihvaćenosti gomilaju se izolacija, pritisak i osjećaj da sustav ne prepoznaje slabije karike.
Austrijski i međunarodni pedagozi pozivaju na promjenu paradigme: na stvaranje školskih okruženja gdje su mentalno zdravlje, empatija i kultura dijaloga jednako važni kao akademski uspjeh. U suprotnom, upozoravaju, nasilje ostaje latentna prijetnja, a svaka nova tragedija tek brutalni podsjetnik da pitanja pripadanja i podrške ne smiju ostati neodgovorena.