Skromni dom za umirovljene časne u planinskom Raianu, gradiću u Abruzzu, do prije nekoliko mjeseci slijedio je uobičajeni red molitve, mise i tihe kontemplacije. Rutinu je prekinulo – i potpuno preokrenulo – jedno pitanje 98-godišnje sestre Marije Chiare: „Zašto ne bismo učinile nešto življe?”
Najmlađa među 22 stanovnice doma, 45-godišnja sestra Nayiby Jimenez iz Kolumbije, prihvatila je izazov. Uz blagoslov poglavarice, otvorila je društvene profile i počela snimati kratke videouratke o svakodnevici redovnica, začinjene humorom i duhovnim savjetima.
Prvi isječak objavljen u srpnju, u kojem 97-godišnja sestra Marija Grazia govori o poslušnosti i povjerenju, odmah je prikupio tisuće pregleda i 7 000 pratitelja – više od dvostruko od broja stanovnika Raiana. Danas na Facebooku, Instagramu i Threads-u imaju oko 145 000 sljedbenika, a pojedini video doseže milijunske brojke.
Najpopularniji skeč prikazuje redovnice kako bacaju kartonske kutije kroz prozor. Na svakoj piše jedno neugodno stanje – „stres”, „tjeskoba”, „sebičnost”, „ravnodušnost”. Završava porukom sestre Marije Chiare: „Moramo izbaciti sve što nas rastužuje, jer Gospodin želi da budemo sretni.”
Drugi hit video započinje jutarnjom tjelovježbom koja ubrzo završava uz šaljivo odustajanje: „Idemo mi radije moliti.” Poruka je ista – briga za tijelo i dušu potrebna je da bismo „procvali do kraja”.
Svaki prilog redovnice objavljuju u pet ujutro, uvjerene da mnogi prvo provjere telefon čim otvore oči. Pritom skriptiraju zajedno, a sestra Nayiby ponekad zatraži ideje od umjetne inteligencije. Snimanje je i terapija: svaka redovnica vodi bilježnicu s više od 200 imena osoba koje su zamolile njihove molitve, na koje osobno odgovaraju.
Najveća zvijezda ostaje sestra Marija Chiara – „nepopravljiva brbljavica” bez pripreme pred kamerom, dok je 95-godišnja sestra Anna Lilia zasad pošteđena prikazivanja uživo jer, kako uz smijeh otkrivaju ostale, „nema filter”.
Voditeljica doma sestra Marija Grazia Mancini sažima promjenu: „Čitav su život radile za druge, a sad, kad su se osjećale pomalo zaboravljeno, ova im je ideja vratila radost i dala priliku da ponovno šire dobro.”