Na jednom dalmatinskom otoku veselica je zamalo propala kada je ciganski orkestar iz vojvođanskih Deronja ostao bez instrumenata. Granica im je, zbog nedostatka radnih dozvola, privremeno oduzela tambure pa su na odredište stigli „razoružani i goloruki kao domobrani na Bleiburgu”.
Svadbeni par, prijatelji kolumnista Ante Tomića, već je bio pripremio glazbeni program, ali je u posljednji trenutak trebalo pronaći zamjenu. U pomoć je priskočio mjesni svećenik, koji je orkestru velikodušno ustupio bisernicu, brač, bugariju i berdu župnog orkestra – inače namijenjene isključivo liturgijskom pjevanju.
Zahvaljujući toj gesti svadba je nastavljena bez kašnjenja, a „svetiji” instrumenti pokazali su se sasvim kompatibilnima s puno svjetovnijim repertoarom. Tomić u kolumni duhovito primjećuje kako su se tambure, koje u crkvi prate pobožne napjeve, jednako vješto snašle uz stihove slobodnijeg folklora – od domoljubne „Evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim” do sočno izravne „Na ti, dragi, guzove pa jaši…”.
Priča je, zaključuje autor, sjajan podsjetnik da glazba – pa i ona posvećena vjerskim obredima – bez poteškoća spaja ljude u slavljeničkoj radosti čim se odbace birokratske prepreke.
