Roditelji su generacijama uvjeravali djecu da „pojedu sve s tanjura”, tješeći se da će faza izbirljivosti proći sama od sebe. No stručnjaci upozoravaju da uporno odbijanje hrane, drastično ograničen jelovnik ili izražen strah od jela mogu upućivati na avoidant/restrictive food intake disorder – ARFID.
ARFID se razlikuje od poznatijih poremećaja prehrane po tome što nije vezan uz želju za mršavljenjem ni brigu o izgledu. Hrana u ovom slučaju izaziva snažan stres, osjetilnu neugodu ili strah od gušenja i povraćanja.
Glavne značajke: • Prehrana se svodi na nekoliko „sigurnih” namirnica zbog teksture, boje, mirisa ili temperature hrane. • Strah od tjelesne nelagode nakon jela (gušenje, bol u trbuhu) čest je okidač izbjegavanja. • Pojedinci mogu pokazivati potpuni manjak interesa za hranu, kao da osjećaj gladi izostaje.
Iako podaci variraju, istraživanja procjenjuju da od 0,5 % do 5 % djece i odraslih u općoj populaciji ima ovaj poremećaj. Najčešće se razvija u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu, ali može potrajati i u odrasloj dobi.
Posljedice zanemarivanja problema: • gubitak tjelesne težine ili usporen rast, • značajni nutritivni deficiti, • povlačenje iz društvenih situacija koje uključuju hranu, • pojačani stres u cijeloj obitelji.
Za razliku od prolazne „izbirljivosti”, djeca s ARFID-om teško spontano mijenjaju obrasce hranjenja, a pritisak i prisiljavanje najčešće pogoršavaju stanje. Stručnjaci stoga savjetuju da roditelji koji primijete dugotrajan, intenzivan otpor prema hrani potraže stručnu pomoć – rani tretman može spriječiti ozbiljne zdravstvene posljedice i olakšati svakodnevicu cijele obitelji.