U Šibeniku se i danas rijetko čuje crkveno zvono za mladence u svibnju. Čim prođe korizma, parovi radije čekaju lipanj, iako vremenska prognoza i cvjetni ambijent idealno mame na proljetno slavlje. Razlog leži u gotovo četiri stoljeća staroj legendi koja je postala dio gradskoga identiteta.
Prema predaji, sredinom 17. stoljeća grad je istodobno pogađala kuga i ratna opasnost s osmanske strane. Bogata plemkinja Julija zaljubila se u siromašnog pučanina Matiju, no društvene razlike spriječile su njihovu vezu. Dok je kuga harala, Julija je njegovala oboljele i zavjetovala se: prežive li Matija i grad se spasi bolesti, odreći će se svjetovnog života i zarediti. Kad se kuga 1649. doista ugasila, svoj je zavjet ispunila – pomoćni biskup Marcelo ju je zaredio, a Julija je ostatak života provela u benediktinskom samostanu.
U spomen na njezinu žrtvu, Šibenčani od tada navodno izbjegavaju vjenčanja u petom mjesecu. Ovaj običaj ostao je toliko čvrst da ga pamte i današnje generacije. Tako je prije nekoliko desetljeća Šibenčanin Željko Koloper Keke, dugogodišnji producent u šibenskom kazalištu, bez premišljanja odbio prijedlog svoje zaručnice iz Zadra da se vjenčaju u svibnju. Kasnije je upravo ona – spisateljica Orijana Koloper – u romanu „Zavjet” opisala legendu koja ih je tad spriječila da u svibnju stanu pred oltar.
Iako nitko ne može točno potvrditi povijesne detalje, priča o Julijinom zavjetu ostala je snažna lokalna tabu-tema kada je riječ o svadbenim datumima. Brojni mladenci zato i dalje biraju lipanjske subote, ostavljajući svibanj šibenskim ulicama – ali bez svadbenih kolona.