Gigantski plakati Domovinskog pokreta koji na hrvatskom, tagaloškom i nepalskom pozivaju radnike da savladaju hrvatski jezik odnedavna su preplavili Zagreb, ali brojke pokazuju da je interes – simboličan.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), od travnja 2024. do srpnja ove godine program od 70 sati učenja hrvatskog jezika putem vaučera upisalo je samo 171 radnik iz trećih zemalja. To je tek kap u moru od oko 135 000 stranaca koji trenutačno rade u Hrvatskoj.
HZZ sufinancira 50 do 70 % cijene tečaja, dok ostatak plaćaju poslodavci ili sami radnici. Ukupno je iz Europskog socijalnog fonda plus za ovu namjenu isplaćeno oko 38 000 eura – manje od cijene ozbiljnijeg službenog automobila.
Najviše polaznika dolazi iz prerađivačke industrije (103), slijede ugostiteljstvo (29), prehrambena industrija (24) i graditeljstvo (15). Zdravstvo, promet i telekomunikacije nemaju ni jednog kandidata. Po gradovima prednjače Zagreb i mali Ivanec s po 53 polaznika, dok je iz čitave Dalmacije – točnije Splita – upisana tek trojica.
Ministar poljoprivrede iz redova DP-a David Vlajčić smatra da je znanje jezika minimum integracije: „Mislim da svi trebamo očekivati od stranih radnika da se maksimalno integriraju u hrvatsko društvo… Normalno je očekivati od stranog radnika da govori hrvatski jezik i da se ne moramo, kad dođemo u kafić, u taksiju ili prilikom dostave, snalaziti rukama.”
No, zakon ne obvezuje ni radnika ni poslodavca da pohađaju tečaj, pa se većina odlučuje ostati nijema. Predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske Eduard Andrić kaže da su radnici često na minimalcu i gledaju kako otići u bolje plaćene zemlje: „Očigledno je tim stranim radnicima problem hrvatski jezik… Većina tih ljudi radi u pravilu na minimalcu i gledaju kako što prije otići ondje gdje su plaće veće.”
U ugostiteljstvu, gdje nedostatak radne snage najviše boli, tek je 29 radnika iskoristilo vaučer. „Poslodavci mogu imati interesa poslati radnike na tečaj, ali što kad oni nemaju namjeru ostati? Ima slučajeva da su neki došli na radno mjesto, okrenuli se i otišli”, kaže Andrić.
On predlaže strože uvjete: „Ili propisati da se radne dozvole ne mogu izdavati bez položenih barem osnova hrvatskog jezika, ili unutar roka valjanosti dozvole odrediti kada moraju svladati program, inače ostaju bez dozvole. Ne smijemo više biti ležerni, jer to nisu ni mnoge druge europske zemlje.”
Za sada, međutim, sustav ostaje dobrovoljan, a statistika pokazuje da će se, bez ozbiljnijih poticaja ili obveza, na hrvatskim ulicama još dugo razgovarati – rukama.
