Sve intenzivniji zračni napadi na iranske ciljeve i milicije bliske Teheranu donijeli su, tvrde analitičari, gotovo savršenu taktičku izvedbu – ali bez jasnog strateškog dobitka. Upozoravaju na klasičnu „zamku eskalacije”: napadač, opijen početnim uspjehom, ne uspijeva ostvariti političke ciljeve pa iznova pojačava nasilje, što otvara put dugotrajnome, skupljem i složenijem ratu.
Američki povjesničar Robert Pape podsjeća da se takva spirala razvija u tri stadija. „What we saw with the initial attack was tactically almost 100 % success. The problem is that when that doesn’t lead to strategic success … you get to second stage of the trap”, rekao je. Po njemu se trenutačno nalazimo upravo na prijelazu iz druge u treću, najrizičniju fazu u kojoj se poseže za „puno opasnijim opcijama”.
Taj pritisak na ljestvici eskalacije podjednako se očituje na terenu i u političkim prijeporima. U Washingtonu se, navode stručnjaci, sukobljavaju profesionalni obrambeni krugovi koji žele ograničene ciljeve s unutarnjim krugom predsjednika Donalda Trumpa, sklonijim širokoj „prisilnoj kontroli” iranske budućnosti. Istodobno Izrael, nakon višednevne razmjene vatre s Hezbolahom, otvoreno razmatra proširenje operacija u Libanonu i čak najavljuje zauzimanje teritorija ako raketiranje ne prestane.
Teheran uzvraća vlastitom „horizontalnom eskalacijom”: umjesto izravnog sudara sa znatno jačim protivnikom, iranske snage i saveznici šire bojište na Zaljev, ciljanjem tankera i infrastrukture te prijete zatvaranjem Hormuškog tjesnaca. Cilj je, tumači Pape, „stvoriti klin između SAD-a i zaljevskih monarhija, a time i između tih režima i vlastitih društava”.
Bivši američki pregovarač s Iranom Robert Malley smatra da će se dinamika sukoba manje voditi jasnom strategijom, a više psihologijom Bijele kuće. „At some point, I assume there will be an exit ramp, but I could imagine the escalation reaching levels we really wouldn’t have contemplated even a month ago … troops on the ground, going after basic infrastructure, taking over parts of Iran”, upozorio je. Takav scenarij, dodao je, mogao bi potaknuti iranski odgovor i terorističke napade na „meke” američke ciljeve, čime bi se krug eskalacije dodatno zatvorio.
Britanski vojni analitičar Jack Watling vidi sukob interesa i unutar Irana: dok politički vrh možda traži prostor za deeskalaciju, Islamska revolucionarna garda nastoji „vratiti odvraćanje” u regiji. Ako se tempo projektilskih i dronovskih udara smanji, upozorava, Teheran bi i dalje mogao dugoročno ugrožavati pomorski promet kroz Hormuz – stratešku točku kroz koju prolazi petina svjetske nafte.
Do sadašnje faze kampanje, slažu se sugovornici, obilježila je pukotina između taktičkog i strateškog nivoa: precizne bombe pogađaju, ali politički ciljevi ostaju nedostižni. Što je ta praznina dublja, to se snažnije vrti kotač eskalacije – i to bliže trećem, najopasnijem stupnju „zamke” u kojoj sve strane imaju sve manje izlaza, a sve veće uloge.
