Bivši dopisnik Reutersa, koji je 1978. u pariškom egzilu prvi među zapadnim novinarima razgovarao s ajatolahom Ruhollahom Homeinijem, u opširnoj je retrospektivi povukao paralelu između današnjeg rata u Iranu i islamske revolucije iz 1979. godine.
Novinar podsjeća da je kao dvadesetpetogodišnjak pratio rušenje šaha Mohammada Reze Pahlavija i uspon stroge islamske republike. U Neauphle-le-Châteauu, malom mjestu pokraj Versaillesa, uspio je dobiti dvadesetominutni intervju u kojem mu je Homeini, gledajući u zid iza reportera, poručio da „neće biti kompromisa sa šahom” te da će Iran postati islamska republika. Na pitanje o budućem tretmanu stranih naftnih kompanija uslijedila je prijetnja: „Odrezat ćemo ruku strancu.”
Autor priznaje da su njega i ostale mlade reporterke previše zaveli liberalni, zapadno obrazovani iranski emigranti oko Homeinija, dok se prava ravnoteža snaga otkrila tek nakon revolucije: klerici su brzo uspostavili paralelne snage sigurnosti – Revolucionarnu gardu i miliciju Basidž – te institucije poput Vijeća čuvara koje su faktično držale vlast.
Nakon zauzimanja američkog veleposlanstva u studenome 1979. zavladalo je izvanredno stanje, liberalni političari su potisnuti, a rat s Irakom, koji je imao zapadnu potporu, dodatno je učvrstio radikalnu elitu. „Nametnuti rat” poslužio je kao izgovor za masovna uhićenja i brzopotezne presude, piše novinar, uspoređujući taj period s jakobinskim i boljševičkim terorom.
U osvrtu na aktualne događaje – atentat na vrhovnog vođu Alija Hameneija u američko-izraelskom zračnom napadu i brzo imenovanje njegova sina Modžtebe – autor izražava skepsu: promjene, kaže, opet dolaze izvana i vjerojatno će samo produbiti patnju Iranaca. Ni Washington ni Tel Aviv, smatra, ne žele slobodan i prosperitetan Iran, nego njegovo slabljenje i „možda etničko rasparčavanje”.
Podsjeća i na dugu povijest miješanja velikih sila: od britanskih trgovinskih monopola u 19. stoljeću, preko američko-britanskog državnog udara 1953. kojim je zbačen izabrani premijer Mohammad Mosadek, pa do današnjih zračnih udara. „Stranci opet pokušavaju krojiti sudbinu naroda koji zaslužuje bolje, a vjerojatno će dobiti gore”, zaključuje.
Iako priznaje da je i sam mogao ranije uočiti znakove fundamentalističke represije – primjerice nametanje hidžaba i ograničavanje ženskih prava – naglašava kako tada „nije izgledalo neizbježno da će u sofisticiranom, obrazovanom društvu zavladati sila vjerskog puritanizma”. U međuvremenu su, zaključuje, ciklusi nasilja i upletanja izvana postali gotovo predvidljivi – i upravo zato toliko pogubni za Iran.
