Europsko gospodarstvo proživljava, kako ga opisuje jedan analitičar, „spine-chillingly terrifying” trenutak. Rast je gotovo nevidljiv, domaća potražnja klonula, a priljev stranih ulaganja pao je na najnižu razinu u posljednjih devet godina.
Poduzeća pritiskaju visoke cijene energije, američke carine i žestoka kineska konkurencija, dok građani, stiješnjeni stagnacijom plaća i geopolitičkom neizvjesnošću, radije gomilaju ušteđevinu nego troše. Prema podacima ekonomista Sandera Tordoira, stopa štednje u EU-u iznosi 15,4 %, više nego trostruko u usporedbi sa Sjedinjenim Državama.
„Europe is suffering from a fear of decline”, upozorava Philipp Lausberg iz European Policy Centrea. „There is a sense that things are going downhill, that we’re losing our prosperity, and that the political and geoeconomic order is changing in a way that isn’t to our advantage.”
Strah, tvrde sugovornici, pretvara se u začarani krug: građani ne troše pa tvrtke ne ulažu, a izostanak ulaganja dodatno guši potrošnju. Istodobno su političari, potaknuti istim osjećajem nelagode, zatvorili migrantska vrata, naglo povećali izdvajanja za obranu i pokrenuli kampanju „pojednostavljenja” propisa – poteze koji, pak, brinu fiskalne jastrebove i sindikate.
Nezadovoljstvo useljavanjem, iako rašireno diljem kontinenta, suprotstavlja se realnoj potrebi za radnom snagom. U svojem izvješću o konkurentnosti Mario Draghi procjenjuje da će Europa do 2040. gubiti oko dva milijuna radnih mjesta godišnje.
Tordoir smatra da bi ciljani vladini programi – primjerice subvencije za električna vozila – mogli „pull those savings into productive investment and generate demand for Europe’s producers”. No za sveobuhvatnije reformske zahvate, poput dublje integracije tržišta kapitala ili proširenja zajedničkog proračuna, nužno je savladati politički otpor.
„The EU is still too afraid to press the big buttons… that Draghi has put on the table”, priznaje Nils Redeker iz Jacques Delors Centra. Po njemu, bojazan od političke odmazde sprječava lidere da provedu promjene koje bi ublažile frustracije birača – i time same uzroke polarizacije.
Da je osjećaj prijetnje opipljiv potvrđuje i činjenica da je t. zv. Doomsday Clock postavljen na 89 sekundi do „ponoći”, najbliže mogućoj globalnoj kataklizmi otkako sat postoji. Ipak, glavne opasnosti koje navodi znanstvena zajednica – nuklearni rat, klimatske promjene i disruptivne tehnologije – u anketama često gube primat pred svakodnevnim ekonomskim brigama Europljana.
Analitičari se zato slažu u jednom: Europa strah mora pretvoriti u hrabrost za reforme. U suprotnom bi, kako upozoravaju, mogla gledati vlastiti gospodarski horor film još mnogo sezona.