Maddie Thomas se sjeća „odjeće koju su ljudi nosili prvoga dana kad smo se upoznali, riječi koje su izgovorili – doslovno”. Njezina priča prikazuje rijetku kognitivnu osobinu nazvanu hiperfantazija, stanje u kojem je unutarnja slika toliko živa da nalikuje projekciji visoke rezolucije, često popraćenoj ostalim osjetilima.
Hiperfantazija ukratko • izraz opisuje sposobnost stvaranja iznimno detaljnih i realističnih mentalnih slika i prizora; • obuhvaća i „višesenzorne” dojmove – mirise, zvukove, pa čak i taktilne senzacije; • suprotnost je afantaziji, stanju potpune odsutnosti mentalnih slika.
Odakle pojam? Britanski neurolog profesor Adam Zeman skovao je 2015. pojmove afantazija i hiperfantazija nakon što je proučavao pacijenta koji je, poslije kardiološkog zahvata, izgubio sposobnost zamišljanja. Zemanovo istraživanje otvorilo je novo poglavlje u razumijevanju širokoga spektra načina na koje ljudski mozak „vidi” ili uopće ne vidi slike.
Kako izgleda svakodnevica Osobe s hiperfantazijom mogu: • trenutno „premotati” prethodne događaje i rekonstruirati ih u visoko detaljnom 3D-u; • pamtili boje, uzorke i raspored predmeta poput fotografije; • reproducirati razgovore doslovno, ponekad riječ po riječ; • stvarati potpuno nove prizore gotovo jednako jasne kao stvarne.
Za mnoge je to dar – odličan za umjetnost, dizajn ili učenje – ali ponekad i teret. Jako žive mentalne slike mogu pojačati stresna sjećanja ili noćne more. Upravo zato znanstvenici naglašavaju važnost osvještavanja kognitivne raznolikosti kako bi se bolje razumjele i prednosti i izazovi koje ovakva percepcija nosi.
Znanost tek na početku Budući da je pojam star tek desetak godina, istraživanja su još rijetka. Prvi rezultati, međutim, upućuju na to da hiperfantazija nije poremećaj nego varijacija normalnog raspona ljudske imaginacije – jednako vrijedna pop-kulturi, umjetnosti i svakodnevnim zadacima pamćenja.
Thomas je, primjerice, naučila da njezina sposobnost nije univerzalna: „Shvatila sam da baš svatko ne može premotati prizore, stvarne ili izmišljene, u takvoj živopisnoj jasnoći.” Iskustva poput njezina pomažu znanstvenicima da mapiraju granice unutarnjega oka i podsjećaju koliko je ljudski mozak raznolik.