Hrvatski sociolog i publicist Mirko Štifanić upozorio je na, kako kaže, „nemilosrdnu borbu za opstanak” unutar političkih stranaka te na opasnost koju za demokraciju predstavlja trajna manipulacija lijevo-desnim etiketama.
Štifanić tvrdi da se manji dio stanovništva organizira u stranke „formalno radi općeg dobra, a zapravo ponajviše zbog osobnih probitaka”. Po njemu, političari pritom koriste ideološke oznake ljevica–desnica poput „druge vrste droge” kojom uspijevaju „održavati društvene podjele i uspavati građane”. Kada to „toksično djelovanje” oslabi, kaže, probuđeno građanstvo može zatražiti njihov odlazak mirnim prosvjedima ili agresivnijim metodama.
Prema Štifaniću, klasična parlamentarno-predstavnička demokracija u EU-u pati od manjka neposrednog sudjelovanja – zbog čega „postoji samo pluralizam koji koristi političarima”. U takvim uvjetima, dodaje, „nema stvarne razlike u ponašanju deklariranih ljevičara i desničara” jer „medijskim prostorom kruže poluistine i neistine, a neznanje dominira”.
Govoreći o fenomenu izolacije krajnje desnice u zapadnoeuropskim zemljama, Štifanić smatra da je ključno promatrati kako „mala i dobro organizirana grupa ‘neekstremnih’ političara” nastoji zadržati monopol nad odlučivanjem, dok su građani praktički „outsorsani”.
Posebno upozorava na regionalni kontekst: u Italiji, Srbiji i Mađarskoj vidi izostanak političkih figura spremnih graditi demokratizaciju, a prisutnost elita koje, tvrdi, relativiziraju povijesne zločine ili potiču nove teritorijalne pretenzije. „Takvi ‘demokrati’ bili su i prije, lijevi i desni, i danas žele osvojiti vlast uz pomoć neprofesionalnih novinara i znanstvenika koji glume političke aktiviste”, ocjenjuje.
Hrvatske stranke, dodaje, dijele sličnu „kulturu borbe za opstanak”, gdje se na vrhu često probijaju najagresivniji pojedinci. Time postaje upitna ne samo budućnost stranaka nego i općina, gradova i države.
Kao ključne izazove za Hrvatsku ističe: • osiguravanje priuštivog stanovanja, koje vidi kao temelj „priuštive općine, grada i cijele Hrvatske”; • suprotstavljanje medijskim i akademskim narativima iz susjednih zemalja koji „iskrivljuju prošlost” i time, kaže, „legaliziraju buduće zlo”.
Bez jačeg građanskog angažmana i lidera usmjerenih na nacionalni konsenzus, zaključuje Štifanić, prijetnja ponovne pojave „jakog vođe” ostaje realna: „Kad većina nekog naroda neistine prihvati kao istinu, zlo postaje ‘legalno i legitimno’.”